Iako se formalno predstavlja kao diplomatski susret dviju svjetskih sila s ciljem “rješavanja ključnih međunarodnih pitanja”, u mnogim glavnim gradovima širom Evrope ovaj događaj se doživljava kao moguće ponavljanje najmračnijih trenutaka iz 20. stoljeća – Minhenske konferencije 1938. i Jaltskog samita 1945. godine.
Oba ta historijska događaja ostala su upisana u kolektivno pamćenje naroda čije su sudbine krojene bez njihovog prisustva. U Minhenu su velike sile pristale na teritorijalne zahtjeve nacističke Njemačke, žrtvujući suverenitet Čehoslovačke kako bi izbjegle rat.
U Jalti, nekoliko godina kasnije, pobjedničke sile Drugog svjetskog rata podijelile su Evropu na interesne sfere, ostavljajući zemlje istočne Evrope pod sovjetskom dominacijom. U oba slučaja, odluke su donesene iza zatvorenih vrata, a narodi na koje su se one odnosile – nisu bili ni pozvani za stol.
Jalta: Simbol geopolitičkog krojenja svijeta
U februaru 1945. godine, dok se Drugi svjetski rat približavao kraju, lideri Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Sovjetskog Saveza sastali su se u crnomorskom ljetovalištu Jalti. Službeno, cilj je bio dogovoriti završne poteze u ratu protiv Njemačke i postaviti temelje poslijeratnog poretka. Neslužbeno, taj susret je postao sinonim za podjelu Evrope i potvrdu sovjetske kontrole nad velikim dijelom kontinenta. Granice su povučene na mapama, a političke sudbine čitavih naroda bile su zapečaćene u dogovorima koje ti narodi nisu mogli ni čuti, a kamoli osporiti.
Za mnoge u istočnoj Evropi, Jalta je ostala sinonim izdaje i simbol ideje da velike sile mogu trgovati teritorijama manjih država u ime “šireg mira”. Danas, dok se govori o mogućim “teritorijalnim kompromisima” između Washingtona i Moskve, paralela s Jaltom je neminovna. Posebno zabrinjava činjenica da u Aljasku, prema dosadašnjim informacijama, neće biti pozvani ukrajinski predstavnici – baš kao što Poljska, baltičke zemlje ili Čehoslovačka nisu bile u Jalti.
Minhen: Opasnost od popuštanja agresoru
Još starija i jednako gorka lekcija stiže iz 1938. godine. Tada je britanski premijer Neville Chamberlain, zajedno s francuskim liderima, potpisao sporazum s Adolfom Hitlerom kojim se nacističkoj Njemačkoj prepušta Sudetska oblast – strateški ključan dio Čehoslovačke. Službeno, to je bila politika “appeasementa”, pokušaj da se izbjegne rat popuštanjem Hitlerovim zahtjevima. U praksi, to je bio uvod u još širu agresiju i uništenje Čehoslovačke samo nekoliko mjeseci kasnije.
Uoči sastanka na Aljasci, mnogi se boje da bi svaki dogovor kojim bi Ukrajina morala prepustiti dio svoje teritorije Rusiji – posebno one oblasti koje trenutno nisu pod ruskom okupacijom – bio ekvivalent Minhenskom sporazumu. Kao što je Sudetska oblast bila ključna za odbranu Čehoslovačke, tako su i istočni ukrajinski gradovi i linije fronta vitalni za sigurnost te zemlje. Popuštanje bi moglo značiti otvaranje vrata potpunijoj ruskoj agresiji.
Aktuelni kontekst: rat u trećoj godini i iscrpljeni frontovi
Rat u Ukrajini ušao je u svoju treću godinu bez naznaka da će se uskoro okončati. Ruske snage i dalje kontrolišu veliki dio istočne i južne Ukrajine, uključujući Krim, dok se linija fronta proteže stotinama kilometara. Ukrajinska vojska, iako i dalje otporna, suočava se s ozbiljnim logističkim i kadrovskim izazovima, dok zapadna vojna i finansijska pomoć stiže sporije nego ranije.
U takvim okolnostima, razgovori o “mirovnim sporazumima” često podrazumijevaju pritisak na Kijev da prihvati ustupke teritorije u zamjenu za prekid vatre. Međutim, iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje da takvi “zamrznuti konflikti” rijetko ostaju zamrznuti – od Pridnjestrovlja do Gruzije, agresor se u pravilu vraća s novim zahtjevima kada se ponovo osjeti dovoljno snažnim. Upravo zato se u Kijevu i glavnim gradovima istočne Evrope gaji duboka sumnja prema svakom aranžmanu koji se sklapa bez aktivnog učešća Ukrajine.
Dok je Staljin 1945. godine formalno bio saveznik Zapada, današnja Rusija pod Putinom vodi otvoreni, ničim izazvani rat protiv Ukrajine. Ciljevi koje je Kremlj više puta iznio idu daleko izvan granica te zemlje – od zahtjeva da NATO povuče trupe iz svih država koje su se pridružile Savezu nakon 1997., do stvaranja nove evropske “sigurnosne arhitekture” koja bi priznala rusku interesnu sferu u istočnoj Evropi.
Takvi zahtjevi podsjećaju na logiku iz prve polovine 20. stoljeća, kada su autoritarni lideri postavljali ultimativne zahtjeve uz prijetnju sile, računajući na podjeljenost i neodlučnost demokratskih država. Upravo to je ono što zabrinjava mnoge evropske prijestolnice: mogućnost da se, iza zatvorenih vrata, napravi dogovor koji će dugoročno promijeniti sigurnosnu mapu kontinenta.
Aljaska kao nova prelomna tačka
Susret na Aljasci mogao bi biti prekretnica. Ako se ishodom sastanka otvori prostor za “teritorijalne razmjene” bez pristanka pogođene strane, to bi predstavljalo opasan presedan, legitimizirajući upotrebu sile za sticanje teritorije. Takav pristup bi oslabio međunarodno pravo i potkopao temelje poretka koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata.
Za Ukrajinu, ali i za niz zemalja od Baltika do Balkana, to je egzistencijalno pitanje. Sjećanja na Minhen i Jaltu nisu samo historijske fusnote, već živa upozorenja na cijenu političkog trgovanja tuđim teritorijama i slobodama.
Ako se iz historije može izvući pouka, ona je jasna: dogovori postignuti bez prisustva i saglasnosti onih koje se tiču – rijetko donose stabilan i pravedan mir. I 1938. i 1945. godine pokazale su da kompromisi s agresorima, ma kako bili opravdavani kao “nužno zlo”, najčešće otvaraju vrata novim krizama. Aljaska bi, u tom smislu, mogla postati simbol još jednog sudbonosnog skretanja u historiji Evrope – pitanje je samo u kojem pravcu.
(24sata.info)