Postoji dubok nesklad između trenutne njemačke ekonomije i institucionalnog nasljeđa iz poslijeratnog perioda. Ako trenutna kriza podstakne temeljito preispitivanje tog naslijeđa, blokada koja spriječava neophodne reforme mogla bi konačno biti razbijena..
Njemačka je ogledni primjer svega što nije u redu s evropskom ekonomijom. BDP je na putu da opadne drugu godinu zaredom. Industrije koje intenzivno troše energiju, poput hemijske i metalske, su u problemima. Nacionalni šampioni poput Volkswagena i ThyssenKruppa najavili su neviđene rezove u radnim mjestima i zatvaranje fabrika.
Dugo sam tvrdio da je najbolje razumjeti ove probleme kao negativnu posljedicu ranijeg ekonomskog uspjeha Njemačke i institucionalnih temelja tih ranijih dostignuća. Trenutna kriza njemačke ekonomije dodatni je dokaz za ovu tvrdnju.
Nakon Drugog svjetskog rata – perioda preokreta i krize, ali i obnove i prilika – tadašnja Zapadna Njemačka razvila je set ekonomskih i političkih institucija koje su bile idealno prilagođene tadašnjim uslovima. Kako bi iskoristila svoju postojeću stručnost u kvalitetnoj proizvodnji, kreatori politike uveli su uspješne programe stručnog osposobljavanja i pripravništva, koji su povećali broj kvalifikovanih mehaničara i tehničara. Da bi iskoristila brzo rastuću svjetsku trgovinu i ušla na globalna izvozna tržišta, njemačka industrija se fokusirala na proizvodnju motornih vozila i kapitalnih dobara, oblasti u kojima je imala izraženu komparativnu prednost.
Istovremeno, Zapadna Njemačka je izgradila finansijski sistem zasnovan na bankama kako bi kanalizirala sredstva dominantnim kompanijama u ovim sektorima. Kako bi se osigurala harmonija u velikim preduzećima i smanjili poremećaji na radnom mjestu, razvijen je sistem kodeterminizacije menadžmenta, koji je radničkim predstavnicima omogućio učešće u donošenju odluka na najvišem nivou.
Konačno, kako bi se ograničila disruptivna politika, posebno politički ekstremizam i fragmentacija u parlamentu, uveden je proporcionalni izborni sistem, koji je svim glavnim strankama dao glas, uz prag od 5% za ulazak u parlament (da bi se smanjio uticaj marginalnih stranaka).
Srećan rezultat ovog sklada institucija i prilika bio je Wirtschaftswunder – ekonomsko čudo treće četvrtine dvadesetog vijeka, kada je Zapadna Njemačka nadmašila svoje glavne rivale među razvijenim ekonomijama (izuzimajući samo Japan), prenosi Bankar me.
Nažalost, ove iste institucije i aranžmani pokazali su se izuzetno otpornima na promjene kada su se okolnosti promijenile. Fokus na kvalitetnu proizvodnju postao je problematičan s usponom novih konkurenata, uključujući Kinu, ali su njemačke kompanije ostale snažno posvećene toj strategiji.
Pokušaji promjene organizacije rada, a kamoli zatvaranja neprofitabilnih fabrika, ometeni su kodeterminizacijom. Finansiranje startupa u novim sektorima nije prirodna sklonost tromih banaka naviknutih na rad sa dugogodišnjim klijentima u poznatim poslovima. Proporcionalni izborni sistem sa pragom od 5% davao je nezadovoljavajuće rezultate i nestabilne koalicije kada su birači gravitirali ekstremima, dajući parlamentarnu reprezentaciju strankama poput Alternativa za Njemačku na desnici i Alijanse Sahre Vagenkneht na ljevici, dok je umjerenim Slobodnim demokratama prijetilo isključenje.
Rješenja se čine očiglednim: Više ulagati u visoko obrazovanje, a manje u tradicionalno osposobljavanje i stručnu praksu, kako bi Njemačka postala lider u automatizaciji i vještačkoj inteligenciji. Razviti industriju rizičnog kapitala za preuzimanje rizika koje banke ne žele da snose. Koristiti makroekonomske politike za stimulisanje potrošnje, umjesto oslanjanja na izvozne tržišta s visokim carinama. Ponovo razmotriti kodeterminizaciju i proporcionalni izborni sistem koji su prevaziđeni.
Ne manje važno, ukinuti „kočnicu za dug“, još jedno naslijeđe prošlosti, koja ograničava javnu potrošnju. Ovo bi omogućilo vladi da više ulaže u istraživanje i razvoj i infrastrukturu – dva ključna faktora ekonomskog uspjeha u 21. vijeku.
Zamisliti ove promjene može biti lako, ali ih sprovesti nije. Promjena je uvijek teška, naravno. Ali posebno je teška kada se pokušava izmijeniti set institucija i aranžmana čiji uspješan rad u svakom slučaju zavisi od rada drugih. Pokušaj da se to uradi je poput zamjene mjenjača na Volkswagenu dok motor radi.
Na primjer, njemačke banke, koje se oslanjaju na postojeće odnose sa klijentima, najviše su zadovoljne kada kreditiraju dugogodišnje firme koje posluju na ustaljen način. S druge strane, te firme najbolje posluju kada imaju dugoročne odnose s bankama na koje mogu računati za finansiranje.
Zamijenite te firme startupovima, i banke, bez ekspertize fondova rizičnog kapitala, neće se snaći. Ako ipak odobre kredite, rizikuju propast. Zamijenite banke fondovima rizičnog kapitala, koji nemaju interes za tradicionalne industrijske firme, i te firme će izgubiti pristup eksternom finansiranju koje im je neophodno. Takva je priroda institucionalnog zastoja u Njemačkoj.
Loša vijest je, dakle, da postoji ozbiljan nesklad između trenutne ekonomske situacije Njemačke i njenog institucionalnog nasljeđa, i da postoje velike prepreke za promjenu tog nasljeđa kako bi se uskladilo s novim okolnostima. Dobra vijest je da bi kriza koja podstakne temeljito preispitivanje tog institucionalnog nasljeđa mogla razbiti blokadu. Možda je baš ovo kriza koja je Njemačkoj potrebna.
(24sata.info)
