Poučak ministru u Vladi Srbije Selakoviću,
U svojoj video sekvenci koju je snimio na nekropoli stećaka Radimlja kod Stoca Nikola Selaković je malo ispreskakao lekcije iz historije.
Kada su Rimljani prije 2000 i više godina došli na ove prostore zatekli su Ilire. Pošto su na istim prostorima vladali više vjekova došlo je do stapanja Ilira i Rimljana.
Te romanizovane Ilire Rimljani su zvali Volahis (vlasima). Prema tome, vlasi su znatno prije dolaska Slavena, a pogotovo prije pravoslavlja bili ovdje.
Iliri su se, odnosno Vlasi, povlačili u brdovita i planinska područja (sklanjajući se od Rimljana, op. N. B.).
Uslijed prirode tla nisu se mogli baviti poljoprivredom nego isključivo stočarstvom.
Tako da Vlasi nastanjuju prostore na kojima su Rimljani zatekli Ilire (Dalmacija, Bosna, Crna Gora, Albanija, dijelovi Srbije).
Vlasi su iz paganstva (zavisno od toga jesu li misionari stizali iz Rima ili Carigrada) prelazili na katoličku ili pravoslavnu verziju kršćanstva.
U doba Osmanlija, konkretno u XVI.vijeku isti koriste prostor Bosne za upade u Dalmaciju, Liku i Slavoniju.
Kada se prostor osvoji biva ispražnjen jer stanovništvo bježi pred osvajačem.
Osmanlije strateški na te puste prostore naseljavaju nomadsko stanovništvo (planinske stočare) sa prostora Sandžaka i centralnog Balkana.
Taj proces tom stanovništvu nije teško padao jer su u svojim nomadskim aktivnostima često putovali i mijenjali obitavalište.
To što su bili pravoslavne vjere ne znači da su bili Srbi nego vlasi pravoslavci kako ih je Osmansko carstvo i tretiralo.
U Osmanskom carstvu stanovništvo je bilo podijeljeno po religijama: muslimani i zimije (štićenici) u koje su spadali kršćani i jevreji.
Stotinama godina Osmansko carstvo je funkcionisalo na taj način, a svo stanovništvo Bosne po mjestu odakle su poticali nazivani su Bošnjacima. To potvrđuje Ilija Garašanin u svom djelu Načertanije (1844.) gdje između ostalog navodi: “Bošnjake pravoslavne vere, Bošnjake rimokatoličkog ispovedanja i Bošnjake muhamedance”.
Upravo u XIX vijeku Srbija kroz svoju velikosrpsku politiku, a preko klera utiče na pravoslavne Bošnjake širom Bosne da promjene svoj bošnjački identitet u srpski.
To je bio dio velikosrpskog projekta čiji je kulturni ideolog bio Vuk Stefanović Karadžić (Srbi svi i svuda), a politički ideolog Ilija Garašanin (Načertanije).
Njihov cilj bio je teritorijalno proširenje na: Srijem, Banat, Bačku, Bosnu, Crnu Goru i Makedoniju.
Dakle, da zaključimo: u doba Vlaha na Radimlji kod Stoca koji su spomenuti u video obraćanju srpstva na ovim prostorima nije ni bilo.
I na kraju – Radimlja i istina o stećcima
U doba kada su na Radimlji kod Stoca podizani stećci, srpstva na ovim prostorima nije ni bilo.
Tu su živjeli Vlasi – potomci romanizovanih Ilira, pripadnici Crkve bosanske i ranih hrišćanskih zajednica.
Njihova duhovnost, simbolika i umjetnost urezani su u kamen kao bosanski kulturni izraz, a ne kao etnički spomenik bilo kojem kasnije formiranom narodu.
Dakle, pouka je jednostavna:
Stećci Radimlje nisu ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački – oni su bosanski.
Oni su tihi svjedoci jedne autohtone civilizacije koja je postojala prije nego što su nastale današnje nacije.
Svako prisvajanje tog naslijeđa – bilo iz Beograda, Zagreba ili bilo koje druge političke adrese – nije znak brige za istoriju, nego njenog nepoznavanja.
(24sata.info)
