Tri stotine dana nakon početka drugog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa, kako se svijet snalazi?
Prema predsjedniku i njegovim pristalicama, odgovor je jasan: nikad bolje – barem što se tiče SAD-a, piše u autorskom tekstu za Politico Ivo Daalder, bivši američki ambasador pri NATO-u, viši saradnik u Belfer centru Univerziteta Harvard.
Ovo nije sud koji lično dijelim, ali hajde da detaljnije pogledamo argumente koje Trump i njegovi branioci iznose za uspjeh njegove dosadašnje vanjske politike – i da li to govori cijelu priču.
Prisiljavajući Evropu i druge saveznike da plaćaju više za odbranu, da preuzmu veći dio tereta pomoći Ukrajini i da kupuju više oružja od SAD-a, Trump je povećao kolektivnu snagu Amerike i njenih saveznika do neviđenih visina. Ili barem tako glasi argument.
Ove godine, SAD su povećale troškove odbrane za oko 13 posto i dostigle jedan bilion dolara. A njihovi saveznici u NATO-u – vječni zaostaci u potrošnji – sada su se obavezali da će trošiti pet posto svog BDP-a na odbranu. To je veći udio nego što će SAD potrošiti.
Nadovezujući se na ovu rastuću snagu, prema Robertu O’Brienu, Trumpovom savjetniku za nacionalnu sigurnost u prvom mandatu, američki predsjednik se “pozicionirao kao nezamjenjiv globalni državnik vodeći napore da se donese mir u drugim, često dalekosežnim i dugogodišnjim sporovima.”
Sam Trump često ističe ovu mirotvornu vještinu, hvaleći se da je “okončao osam ratova za osam mjeseci”. I, da budemo pošteni, u nekim od ovih slučajeva je zaista održao majstorsku klasu korištenja poluge kako bi dobio ono što želi.
Nigdje to nije bilo očiglednije nego na Bliskom istoku, gdje mi je, kako mi je rekao jedan iskusni diplomata: “Niko mu ne može reći ne.” Rezultat je bio prekid vatre u Gazi, povratak svih živih talaca Izraelu i kraj najdužeg i najrazornijeg rata koji je Izrael vodio.
Konačno, i Trump i njegovi zvaničnici tvrde da je preoblikovao globalni trgovinski poredak u korist SAD-a. Koristio je tarife i prijetnje kako bi prisilio otvaranje tržišta koja su dugo bila zatvorena za američku robu, kako bi ostvario prihode naplaćujući privilegiju pristupa najvećem svjetskom potrošačkom tržištu i kako bi prisilio druge zemlje da plate za američku reindustrijalizaciju.
Uzimajući u obzir nominalnu vrijednost, sve se ovo svodi na priličan rekord – ali nepotpun, blago rečeno. Gledajući specifičnosti, slika postaje mnogo složenija, neujednačenija i često sasvim drugačija.
Uzmimo za primjer saveze. Istina je, naravno, da su se mnogi saveznici NATO-a sada obavezali da će trošiti mnogo više na odbranu. Čak je istina da će Trump “postići nešto što NIJEDAN američki predsjednik decenijama nije mogao učiniti” – kako je generalni sekretar NATO-a Mark Rutte poslao poruku Trumpu neposredno prije samita NATO-a prošlog juna, gdje je ta obaveza dogovorena.
Ali ono što Rutte nije rekao jeste da je to zato što nijedan drugi američki predsjednik nikada nije prijetio da će odustati od saveza ili da će napustiti svečanu obavezu kolektivne odbrane sadržanu u Članu 5 NATO povelje. Predvođeni Njemačkom, NATO saveznici povećavaju svoje troškove za odbranu, ali glavni razlog je taj što više ne vjeruju da se mogu osloniti na SAD. (Drugi razlog je taj što se boje Rusije – strah koji Trump ne dijeli.)
Trumpov pristup Ukrajini jasno naglašava ovu promjenu. Okončao je svu vojnu i ekonomsku pomoć zemlji, prisiljavajući je na sporazum o dijeljenju njenih prirodnih resursa u zamjenu za američku pomoć koja je ranije pružana besplatno. Zatim je pokušao prisiliti ukrajinskog predsjednika da potpiše sporazum koji bi efektivno značio kapitulaciju Kijeva pred ruskom agresijom i pristao je da isporuči oružje samo ako Evropa plati za njega.
Ništa od ovoga nije ponašanje saveznika koji vjeruje da njihov međusobni savez odražava zajedničke interese ili zajedničku percepciju prijetnji. To je ponašanje nekoga ko je sigurnosne saveze pretvorio u reket za zaštitu.
Što se tiče Trumpove samoproglašene mirotvorne vještine, ima mnogo manje nego što se na prvi pogled čini.
Da, američki predsjednik je vješto manevrirao Izraelom i Hamasom u prekid vatre i povratak talaca – ali ovo teško da je trajni mir koji je proglasio. Podjela između Izraelaca i Palestinaca je sada dublja nego ikad u novijoj historiji, a izgledi za obnovljeno nasilje su daleko veći od bilo kakvog trajnog mira.
Mnogi drugi sukobi za koje Trump tvrdi da ih je okončao pate od sličnih nedostataka. Indija i Pakistan su jedan incident udaljeni od povratka prekograničnim borbama. Kambodža i Tajland su suspendovali svoj sporazum manje od 30 dana nakon što je Trump predsjedavao njegovim potpisivanjem. A ni Ruanda ni Kongo ne provode uslove sporazuma koji su parafirali u Washingtonu ranije ove godine.
Ispostavilo se da mir nije isto što i zaustavljanje pucnjave.
Što se tiče trgovine, Trump je zaista preokrenuo globalni sistem. Ali s kojim ciljem? Eskalirajući tarifni rat s Kinom pretvorio se u neugodno primirje slično situaciji koja je postojala kada se prvi put vratio na dužnost.
U međuvremenu, mnogi veliki sporazumi – uključujući i onaj sa EU – tek trebaju biti finalizirani, jer je Trump oduvijek bio više zainteresiran za proglašenje pobjede nego za pregovore o detaljima. U stvari, vrlo je neizvjesno hoće li Evropa, Japan ili Koreja zaista napraviti onakve nove investicije kakve je Trump najavljivao.
I tek prošle sedmice, Trump je ukinuo carine na stotine prehrambenih i drugih artikala kako bi se pozabavio rastućom domaćom političkom reakcijom koja proizlazi iz rasta cijena namirnica i drugih osnovnih potrepština.
Sveukupno, Trump je bio mnogo vještiji u uništavanju stvari nego u njihovom izgradnji. Uništio je globalni poredak koji su njegovi prethodnici mukotrpno gradili tokom mnogo decenija; poredak koji je donio više prosperiteta, veću sigurnost i širu slobodu za Amerikance nego ikad u historiji.
Svakako, sistem je imao svoje mane i trebao je reformu. Ali napustiti ga bez razmatranja šta će ga zamijeniti je vrhunac ludosti. Ludost za koju će Amerikanci, ništa manje od drugih, platiti najveću cijenu, piše Fena.
(24sata.info)
