Životne okolnosti, stres i lična iskustva često ometaju roditelje tome da uvijek postupaju najbolje, ipak uz nekoliko jednostavnih ponašanja djetetu se može jasno pokazati da je voljeno i sigurno, bez da mu to govorite.
Savjetnica za lični razvoj Mitzi Bockmann ističe da djeca žele biti saslušana, ne samo da ih se čuje, već I razumije. Kako pojašnjava, kada su njena djeca bila mala, njihova kuća je uvijek bila puna njihovih prijatelja, a tek kasnije je shvatila da razlog nije bio u kolačima koje je pekla, već u tome što ih je znala slušati.Djeca često imaju mnogo toga za reći, ali su odrasli zaokupljeni svojim problemima i obavezama pa često ne čuju ono najvažnije. Iako dio dječjih priča može djelovati nebitno, ponekad se u jednoj rečenici krije ono što zaista trebate čuti. Biti prisutan, odložiti mobitel i usmjeriti pažnju na dijete je jedan od najvažnijih znakova ljubavi.

Bockmann se prisjeća i svog djetinjstva, kada su djeca imala više slobode, kada su izlazila više vani, igrala se satima, padala, prljala se I učila kroz igru. Nasuprot tome, današnja djeca često su prezaštićena i preopterećena aktivnostima, što kod mnogih stvara tjeskobu i osjećaj pritiska.

Bitno je dopustiti djeci da osjete slobodu bez stalne kontrole, jer su takva iskustva ključna za razvoj samopouzdanja i snalažljivosti. Roditelji se I dalje mogu uključiti, pružiti sigurnost, podršku i prostor za igru, ali bez potrebe za nadzorom.

Kroz svoj rad, Mirtzi Bockmann ističe da susreće roditelje koji u trenucima dječjeg bunta reaguju nezrelo, povrijeđeno i ljutito. Ona navodi primjer majke koja je burne ispade svoje kćerke doživljavala lično, umjesto da ih vidi kao znak da dijete prolazi kroz emocionalne teškoće.

Djeci je potreban miran, saosjećajan i stabilan roditelj. Shodno tome, umjesto da reagujete nezrelo, Bockmann savjetuje da odgovorite strpljenjem i nježnošću. To ne znači popuštanje, već pružanje osjećaja sigurnosti kojem se dijete može smiriti i razvijati emocionalnu stabilnost.

Uz to, roditeljska vjera u dijete daje mu snagu da vjeruje u sebe. Roditeljska podrška potiče razvoj otpornosti i samopouzdanja, a nasuprot tome, nedostatak podrške može dovesti do osjećaja nesigurnosti i tjeskobe.

Bockmann ističe da su njena djeca oduvijek znala kako će ih staviti na prvo mjesto. To je ponekad značilo žrtvovati karijeru, partnerske odnose ili lične planove, ali su djeca zauzvrat dobila neprocjenjiv osjećaj sigurnosti.

Za dijete, ta vrsta sigurnosti je temelj emocionalnog zdravlja. Roditeljska prisutnost, ne samo fizička, već i emocionalna daje djetetu stabilnost koja mu je potrebna da se razvije u samopouzdanu osobu.

(24sata.info)