“Kao da saosjećanje doživljavamo kao nešto opasno. Kad djeca burno reaguju na nešto što nam se čini beznačajnim, mislimo da će saosjećanje od njih napraviti slabiće”, pojasnila je.
Kennedy priznaje da je i sama tako razmišljala kada su njena djeca bila mala, ali je vremenom shvatila da kritika samo pogoršava emocionalne ispade.
“Ukoliko na to dodam kritiku i umanjim njihovu emociju, osjećaj postaje još intenzivniji. To je potpuno kontraproduktivno”, kazala je.
Umjesto toga, ona savjetuje roditeljima da mirno priznaju dječije osjećaje i kažu nešto poput: “Razumijem da si tužan, to je stvarno teško, ali znam da ćeš to prebroditi.”
Takve rečenice djeci pomažu da se osjećaju shvaćeno, posebno kada su uznemirena. Psihoterapeutkinja Amy Morin dodaje da roditelji mogu koristiti i izjave poput: “Normalno je osjećati se loše, ali nije u redu ponašati se ovako.”
Na taj način djeca uče da su osjećaji poput ljutnje ili tuge normalni, ali da nije prihvatljivo nauditi drugima zbog toga. Morin ističe da roditelji mogu pomoći djeci da nauče zdravije načine izražavanja emocija, poput dubokog disanja ili imenovanja onoga što osjećaju.
“Upravljanje emocijama važna je životna vještina”, poručila je.
Ako roditelji ne priznaju djetetove emocije ili ih stalno kritikuju, dijete će vremenom i samo sebe kritikovati svaki put kad pogriješi. Umjesto da uči iz grešaka, razvijat će osjećaj nesigurnosti i srama.
“To će mu samo dodatno otežati da pronađe samopouzdanje, vjeru u sebe, unutrašnju snagu i sposobnost da ide dalje i pokuša ponovno”, napomenula je Kennedy.
Učiti dijete kako da bude nježno prema sebi ne znači popustljivost, to je put prema otpornosti. Kada djeca znaju da se mogu utješiti i kad ne uspiju, lakše će prebroditi izazove, a da ne razviju negativne obrasce razmišljanja.
“Saosjećanje je ključan dio samoregulacije. Kada smo prestrogi prema sebi, to nas zapravo oslabi. Osjećaji tada traju duže i postaju jači jer ih ne znamo obraditi”, naglašava Kennedy.
(24sata.info)