Kako se sa samoizolacijom nosi pisac, da li je s obzirom na činjenicu da je pisanje usamljenički posao u prednosti, hoće li pandemija koronavirusa pokrenuti nove priče, drame, filmove, neka su od pitanja o kojima je u razgovoru za Fenu promišljao književnik, dramski pisac i dramaturg Almir Imširević.

U svojoj, može se reći samoizolacijskoj ispovjesti, Imširević se prisjeća da je nekad davno, a danas mu se sve čini takvim, napisao rečenicu – “Usamljenost je generalna proba smrti”. Ta misao, pojašnjava, izrečena u mladosti, nije bila puno više od samodopadnog žongliranja; pokušaj da uguravanja među ozbiljne pisce, one koji mudruju o smrti kao da je u pitanju dječija bolest koju su preležali.

– Danas se čuvam takvih izjava. Priznajem da imam određenu “vojničku” izvježbanost koja me je pripremila za samoizolaciju; u svojoj sobi se osjećam dobro, a kćerka i pas su mi odlično društvo. Naravno, to ne znači da strahovi povremeno ne zakucaju na vrata – kazao je Imširević.

Govoreći o neizvjesnosti, smatra da nas ona  izjeda, iščekivanje – to stanje tako drago dramskim piscima. Od tog stanja nastaju sjajne drame, kaže, od njega bezuspješno bježimo izvan teatra.

– Ipak, najstrašniju stvar prepoznao je još Dante opisujući pakao. Zadnji krug, onaj u kojem je smjestio izdajnike, ima najmanje – prostora. Osuđeni su u “ledenoj izolaciji”. Ali, najteža kazna, tvrdi nam literatura, a ja joj vjerujem, nije u nedostatku prostora (i višku vremena), već u – odvojenosti. Odvojenost od onoga što nam je najdragocjenije, najvoljenije, od Boga… U našem slučaju, za sada, u odvojenosti od porodica i dragih ljudi – podvukao je Almir Imširević.

Komentirajući mogu li se porediti dva različita stanja poput rata i ovog što nam se danas dešava, kaže da je nama rat postao “milestone”, miljokaz, ono čime mjerimo udaljenost, mjerimo i prostor i vrijeme.

– U odnosu na rat gradimo svoje mišljenje o svemu što nas okružuje, pa je došlo vrijeme da pandemiju uporedimo sa ratom?! Ne pomaže mi taj pogled na prošlost, ne želim porediti opsadu grada sa trenutnom opsadom koju proživljava planeta. Potreba za ljudskošću je ista, strah je sličan, a ja poraz osjećam tek u činjenici da svom djetetu, ipak, nisam mogao omogućiti sretan i miran svijet – podvukao je.

Kad je počeo rat, prisjeća se, imao je 21 godinu i kao svaki mlad čovjek nije znao za strah. Zaljubio se na početku rata i to mu je bio predivan period života, njegovo tijelo nije znalo za strah.

– Prije dvije sedmice sam napunio 49 godina, moje tijelo je puno strahova, bola i razočarenja jer svom djetetu ostavljam “najljepši od svih svjetova”. Iz ovog “rata”, nadam se, neće izaći novi “prvoborci”, lažni ljiljani, bogate patriote, maloumni političari koji će nas voditi u nove užase. Ako narod sada ne shvata koliko je važno znanje, iskrenost, ljudskost – drugu šansu i ne zaslužuje – mišljenja je Imširević.

Na Facebooku je pokrenuo grupu “Pozorište u kući”, u koju su rado ušli ljudi iz pozorišta, ali i drugi umjetnici i naravno njihova publika. Grupu na kojoj se mogu pogledati snimljene predstave i ono što se “stvara” unutar zidova.

On kaže da je “Pozorište u kući 2020” logična reakcija na stanje u kojem se nalazimo.

– Brzo sam shvatio da sam umoran od pisanja, zasićen od samoće u kojoj čitam; želio sam da pričam sa ljudima, da slušam druge kako govore, da jedni drugima pjevamo, recitujemo, glumimo, da stvorim “ispovjedaonicu” koja će ponuditi mir i utjehu. Nije ljudski um smislio puno važnijih stvari od razgovora. Da se ja pitam, bez imalo blasfemije, iskoristio bih sarajevske minarete da se sa njih čuju najljepša proza, poezija, najdivnije pjesme. Ljudski glas će dekontaminirati svijet. Skeptici neka začepe uši, kao Odisej – istakao je.

Možda umjetnost i nije, smatra Imširević, “prva pomoć”, ali drugačije i bolje i ne umije.

Naučnicima, podvukao je, prepušta da rade svoj posao, on tek pokušava biti od pomoći, skloniti se s puta, jer Cvrčak i mrav su ipak likovi iz iste priče.

Katastofe koje donosi priroda i one koje su ljudi sami stvarali poput ratova vječna su inspiracija, a i ovo vrijeme, smatra Almir Imširević, je vrijeme u kojem gomila otkriva knjige o velikim katastrofama, uživa u prepoznavanju sižea koji se ponavlja, a iza toga – ništa čudno. Kao što vam pogled privuče grmljavina, bljesak munje, običan refleks, dodaje ovaj književnik, strah koji ostaje besmislen je sve dok od njega nešto ne učinimo, dok ga ne pripitomimo i obradimo, dok od njega ne počnemo učiti. Biblioteke su stoljećima prepune rukopisa o nesrećama, zemljotresima, kugama, ratovima te dođe trenutak kada nas te knjige prizovu.

– Da napravimo statistiku, što je danas moda, koliko književnosti procentualno govori i predviđa razne nesreće – uplašili bi se kao Gilgameš. Baš kao što se plašimo statistika koje nam uporno govore da je “u bolnicama najviše bolesnih”. U džamijama i crkvama je najviše vjernika? Govorite sebi i drugima, nema boljeg lijeka. Maske pokrivaju usta, ali nam ne zatvaraju usta i uši – zaključio je Almir Imširević u razgovoru za Fenu.

( FENA)