Kako je ponavljanje majka znanja, ponovimo (Milanoviću i drugima) jedan od zaključaka presude Prliću i ostalima: “Vijeće zaključuje da se više osoba dogovorilo da osmisle i ostvare zajednički zločinački cilj (etničko čišćenje muslimanskog stanovništva na teritoriji smatranoj hrvatskom). Tu grupu činili su, pored ostalih, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Dokazi također pokazuju da su hrvatski rukovodioci Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko tijesno sarađivali s rukovodiocima i vlastima HVO-a u ostvarivanju UZP-a.“
Na današnji dan, 7. aprila 1992. godine, Hrvatska je (kao i međunarodna zajednica) priznala nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Po mišljenju Herberta Okuna, pomoćnika predsjedavajućeg Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (iz haških arhiva), “Hrvati su bili direktno zainteresovani da odvoje BiH od Jugoslavije, kojom su u to vrijeme dominirali Srbi“.
Piše: Dženana Karup Druško
Na sastanku u Zagrebu, 27. decembra 1991, kojim je predsjedavao Franjo Tuđman a na kome su bili predstavnici Hrvata iz BiH i Hrvatske, dogovarana je hrvatska politika u Hrvatskoj i u BiH. Tuđman je podsjetio da su “Hrvati željeli da se u preambuli Ustava Republike Hrvatske navede ‘Banovina Hrvatska’ (…) iznio je mišljenje da će se Muslimani zadovoljiti državicom u ostatku BiH“, te “naglasio da će međunarodna zajednica i Evropa podržati takvo rješenje iz straha od stvaranja islamske države u Evropi“, izjavljujući i kako je “vrijeme da iskoristimo priliku da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“, tvrdeći da “BiH, zapravo, onemogućava ostvarenje istinski nezavisne Hrvatske”.
Džamija u Ahmićima koju su srušili hrvatski agresori
Na sjednici Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, 11. septembra 1992, Franjo Tuđman je, “tvrdeći da je područje koje je nekad bilo obuhvaćeno Banovinom Hrvatskom u demografskom i geopolitičkom smislu dio Hrvatske, pozvao na da Hrvatsku ‘očistimo’…“
Zločinačka organizacija
Trideset dvije godine kasnije aktualni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović će u Kninu, povodom “utemeljenja“ Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ustvrditi da se ”Hrvatska branila u Kupresu, Livnu…”, da bez Hrvatske vojske ”ne bi bilo slobode života za Bošnjake… Bez tih hrvatskih snaga, bez hrvatskih gardijskih brigade i bez brigade Hrvatskog vijeća obrane… ne bi se neprijatelje natjeralo na predaju i ne bi se silom hrvatskog postiglo ono što se postiglo u Daytonu.” Ali, istakao je i da se ”Herceg-Bosna i dalje u dokumentaciji naših saveznika vodi kao zločinačka organizacija”, poručujući da je ”posao hrvatske službe, diplomacije i politike da se ti računi, taj dug časti prema Hrvatima i Hrvatskoj vojsci i svim hrvatskim postrojbama u BiH ispravi“.
Da ne bi bilo zabune šta je pod ovim mislio, Milanović je u nastavku rekao: “Naši instrumenti i naša snaga su puno veći nego prije 30 godina. Mi smo sada integrirani, mi smo članica zapadnog saveza, zapadnog sustava vrijednosti…“
Milanović u Kninu nije rekao ništa novo, jer tvrdnje kako su Hrvatska vojska i HVO branili BiH i kako su najzaslužniji za njen opstanak odavno su dio javnog diskursa zagrebačkih zvaničnika, ili kako je to Milanović lijepo rekao “hrvatske službe, diplomacije i politike“, koji na sve načine pokušavaju negirati činjenice utvrđene u presudama sudova UN-a u Haagu, i uz pomoć revizionizma rehabilitirati politiku Hrvatske i Franje Tuđmana prema BiH.
Devetog februara 1992. rukovodstva HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH su na sastanku u Livnu pokrenula pitanje ujedinjenja svih Hrvata s Hrvatskom. Na sastanku je dogovoreno i da HDZ BiH podnese molbu Vladi i Saboru Hrvatske da se bosanskim Hrvatima dodijeli hrvatsko državljanstvo i pravo glasanja na izborima organizovanim u Hrvatskoj s ciljem stvaranja “neuništivih niti“ između Hrvata.
Uloga Hrvatske u ratu u BiH detaljno je dokumentirana u presudama međunarodnih sudova u Haagu u kojima je više puta presuđeno da je Hrvatska učestvovala u međunarodnom konfliktu u BiH, ali i udruženi zločinački poduhvat.
Ured za deportacije
Podsjetimo samo na nekoliko zaključaka sudskog vijeća iz obimne presude (šest tomova, presuda potvrđena i u drugom stepenu) Prliću i drugima (gdje je tužitelj po peti put dokazivao odgovornost Hrvatske): “Na osnovu dokaza Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je Hrvatska vojska direktno intervenisala u sukobu između HVO-a i ABiH na strani HVO-a u većini logora i općina navedenih u optužnici. S obzirom na tu direktnu intervenciju može se van razumne sumnje zaključiti da je sukob između ABiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba“. Po svjedočenju Miroslava Rupčića HVO/HZ HB je od Ministarstva obrane Hrvatske primio 1.400.000 njemačkih maraka 1992. godine i 4.500.000 njemačkih maraka u 1993, “ toliko je, dakle, iznosio dug HVO-a prema Hrvatskoj“.
U presudi “Vijeće zaključuje da se više osoba dogovorilo da osmisle i ostvare zajednički zločinački cilj. Tu grupu činili su, pored ostalih, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. S obzirom na jedinstveno funkcionisanje političkih, vojnih i administrativnih struktura HVO-a HZ(R) HB, kao i na činjenične zaključke, Vijeće smatra da je grupa svakako bila veća i da je morala uključivati i druge članove…“
Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić služili su se pripadnicima i strukturama HVO-a HZ(R) HB za počinjenje krivičnih djela koja su bila dio zajedničkog zločinačkog cilja kako bi se izvršilo etničko čišćenje muslimanskog stanovništva na teritoriji smatranoj hrvatskom: “Vijeće se uvjerilo da su članovi UZP-a odgovorni za zločine koje su počinili pripadnici HVO-a.“
“Dokazi takođe pokazuju da su hrvatski rukovodioci Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko tijesno sarađivali s rukovodiocima i vlastima HVO-a u ostvarivanju UZP-a.“
“Što se konkretno tiče prisilnog odlaska Muslimana iz BiH u treće zemlje, Vijeće napominje da su predstojnik Službe za razmjenu Berislav Pušić i nekoliko visokih rukovodilaca HVO-a – na primjer Jadranko Prlić, Perica Jukić i Valentin Ćorić – u periodu od aprila 1993. do aprila 1994. redovno bili u kontaktu u vezi s pitanjima razmjene i oslobađanja zatočenih Muslimana s ciljem da oni napuste teritoriju koju je HZ(R) HB smatrala svojom“.
Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a, presuđen je i jer je “podržavao politiku raseljavanja zatočenih Muslimana i njihovih porodica iz HZ(R) HB preko Hrvatske u treće zemlje“, ali i zbog toga što je “učestvovao u praktično istovremenom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne i njihovom naseljavanju na teritorije koje je HZ(R) HB smatrala svojim, što se činilo putem Ureda za izbjeglice koji je bio zadužen za premještanje stanovništva“.
Kontrola granice s Hrvatskom
Jedinice Vojne policije HVO-a su u julu i augustu 1992. postavile ukupno 11 kontrolnih punktova na granicama teritorije HZ HB s Hrvatskom, kao i 45 kontrolnih punktova na saobraćajnicama u blizini područja gdje su se vodile borbe. Ukratko, HVO je kontrolirao granicu BiH i Hrvatske (s izuzećem bihaćkog džepa gdje je Peti korpus ARBiH, na čelu s generalom Atifom Dudakovićem sve vrijeme čuvao leđa Hrvatske vojske tako što je onemogućavao združenim srpskim snagama da taj dio stave pod kontrolu što je direktno uticalo i na tok i na ishod rata, a kasnije bilo i ključno za suradnju HV i ARBiH nakon Vašingtonskog sporazuma).
Bobanovi i Šuškovi bojovnici iz HVO-a sa zastavom nacističke Njemačke u selu Vrbanja kod Bugojna 1993. godine nakon što su počinili ratni zločin
Sedmog decembra 1992. Valentin Ćorić, načelnik Uprave Vojne policije, Slobodan Praljak, u to vrijeme general bojnik Hrvatske vojske i Bruno Stojić, predstojnik Odjela obrane HVO-a, izdali su zapovijed u vezi s kontrolnim punktovima. Sudsko vijeće je zaključilo da “intenzitet kontrolne potvrđuje i Izvještaj o radu HVO-a HZ HB za period januar-juni 1993. u kome se navodi da je na punktovima privedeno 900 osoba.“
Kontrolni punktovi, su bili postavljeni do kraja sukoba. Vijeće zaključuje i da su “pored praćenja prolaska ljudi i roba kroz područje HZ HB, kontrolni punktovi su služili i za hapšenje osoba, i za kontrolu humanitarne pomoći koja je dostavljana na teritoriju BiH“, te da su “kontrolni punktovi Vojne policije HVO-a bili konkretno sredstvo kojim su se vlasti HVO-a služile da bi kontrolisale pristup međunarodnih organizacija i novinara određenim područjima.
Ili logor ili odlazak u inostranstvo
Po zaključku sudskog vijeća “Muslimanima zatočenim na Heliodromu (u Mostaru) 17. jula 1993, ili oko tog datuma, ponuđen sljedeći izbor: ili da ostanu zatvoreni na Heliodromu, u kom slučaju im se ne može garantovati bezbjednost – prema riječima vojnika HVO-a koji su iznijeli ovaj prijedlog zatočenicima – ili da budu pušteni na slobodu pod uslovom da pristanu na to da napuste BiH i odu, zajedno s porodicom, u neku treću zemlju preko Hrvatske. Između 800 i 1.000 Muslimana, među kojima su bili muškarci do tada zatočeni na Heliodromu i njihove porodice (žene, djeca i starije osobe), tokom narednih nekoliko dana, napustili su Mostar i BiH. Vojnici HVO-a su ih sproveli uz pratnju Vojne policije HVO-a do granice sa Hrvatskom, na čiju teritoriju su privremeno primljeni do odlaska u treće zemlje“.
Nakon što su potpisali “formular“ Ureda za prognanike i izbjeglice HZ HB, u kojem su naveli zemlju u koju će otići, zatočenici koji su imali garantno pismo pušteni su s Heliodroma da bi otišli svojim kućama, bilo u Mostaru bilo u Ljubuškom, gdje su na raspolaganju imali između trideset minuta i tri sata da spakuju stvari i okupe svoje porodice prije no što su autobusima odvezeni u Hrvatsku. Brojni dokazi pokazuju i da je više stotina zatočenika s Heliodroma i njihovih porodica, koji su bili stanovnici Mostara, od 17. do 20. jula 1993. odvezeno na ostrvo Obonjan ili u Gašince u Hrvatskoj.
Vijeće navodi da se “prema izvještaju jedne međunarodne organizacije, zasnovanom na informacijama HVO-a, oko 18. i 19. jula 1993. godine, 2.500 zatočenika iselilo ‘dobrovoljno’, a ta brojka približno odgovara broju ljudi koji su tada bili zatočeni na Heliodromu. U tom izvještaju se, međutim, objašnjava da su uslovi zatočenja na Heliodromu bili strašni i da su zatočenici ‘dobrovoljno napuštali takve životne uslove’.“ Ovo “dobrovoljno premještanje“ u Haagu je presuđeno kao deportacije Muslimana u treće zemlje, odnosno dio etničkog čišćenja koje je bio jedan od ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata.
Postupak sličan mostarskom HVO je koristio i u drugim općinama. Iako je Jadranko Prlić pred međunarodnom zajednicom tvrdio da su “Muslimani iz Ljubuškog internirani radi vlastite bezbjednosti“ Vijeće “primjećuje da je u augustu 1993. u općini Ljubuški bilo organizovno hapšenje Muslimana“. Vojna policija HVO-a je 15. augusta 1993. uhapsila 297 Muslimana, koji su se na osnovu zapovijedi SIS-a javili u Zatvor u Ljubuškom.
U ovaj zatvor su bili zatočeni i Muslimani koju su dovođeni s cijele teritorije pod kontrolom HVO-a, ali i iz Hrvatske. U više izvještaja Vojne policije HVO-a govori se o premještanju u Zatvor u Ljubuškom Muslimana uhapšenih u Hrvatskoj ili prilikom prelaska granice. Na osnovu zapovijedi Petra Majića, načelnika SIS-a, Muslimani iz općine Ljubuški zatočeni u zatočeničkim centrima HVO-a imali su 24 sata da sa svojim porodicama napuste područje općine. Većina Muslimana zaista je i napustila BiH. Nakon toga, Hrvati iz Travnika, Kaknja, Vareša i Konjica, ali i pripadnici Vojne policije, uselili su se u kuće u vlasništvu Muslimana iz opštine Ljubuški.
Bošnjački logoraši u logoru Dretelj 1993. godine
Vijeće napominje da je 21. septembra 1993. Anđelko Marković, predsjednik HVO-a u Stocu, pred predsjednikom Tuđmanom izjavio da u općini Stolac nije ostao više nijedan jedini Musliman. Prema riječima Svjedoka CR, krajem 1993. svi Muslimani iz općine Stolac bili su su u zatočeničkim centrima. Po ocjeni Vijeća “u trenutku kada je HVO imao kontrolu nad općinom i kada nisu vođene borbe, ni u kom slučaju nije bilo evakuacija iz bezbjednosnih razloga niti evakuacija opravdana imperativnim vojnim razlozima“.
Vijeće zaključuje da su sve vrijeme dok je Zatvor u Dretelju funkcionisao kao zatočenički centar, zatočenici odvođeni u druge zatočeničke centre, a od septembra 1993. su ih slali na ostrva u Hrvatskoj, konkretno na Korčulu i Badiju, odakle su kasnije odlazili u treće zemlje.
(24sata.info / SB)