Papa Franjo je objavio pismo o obnovi proučavanja povijesti Crkve kako bi se svećenicima pomoglo bolje tumačiti društvenu stvarnost. Papa potiče da se ne pouzdajemo u one koji predlažu ignoriranje prošlosti i iskustvo starijih: “Tako djeluju ideologije različitih boja koje uništavaju sve što je drugačije”. Upozorio je da se “ne damo anestezirati banalnošću”, nego da na paralizirajuće refrene kulturnoga konzumerizma odgovorimo istraživanjem i znanjem, javlja Autograf.hr.
Povijest Crkve treba voljeti i proučavati kao majku, takvu kakva ona jest. Tu povijest, često vođenu “problematičnim imenima”, valja ispričati bez zaborava, propusta i pojednostavljivanja, kako ne bismo popustili utjecajima “ideologija različitih boja”, koje su u stanju uništiti sve što je drugačije. Misli su to pape Franje koji je 21. studenoga objavio pismo o obnovi studija povijesti Crkve, kako bi svećenicima pomogao bolje tumačiti društvenu stvarnost, posebno u pogledu izobrazbe novih svećenika i pastoralnih djelatnika. Papa se nada da kroz to proučavanje – jer riječ je o studiju, a ne “brbljanju” ili “sažecima na internetu” – možemo doći do hrabrih i dinamičnih odluka koje će, poduprte istraživanjem, spoznajama i dijeljenjem, odgovoriti na paralizirajuće refrene kulturnog konzumerizma.
Iako priznaje pozornost koju svećenici posvećuju proučavanju povijesti Crkve, papa Franjo započinje pismo potičući na njegovanje kod mladih studenata teologije prave povijesne osjetljivosti. Odnosno, jasnoga poznavanja povijesne dimenzije ljudskog bića.
Nitko ne može doista znati ko je i što namjerava biti sutra, bez njegovanja veze koja ih povezuje s generacijama koje mu prethode.
Studij – kako ga vidi Papa – održava živim plamen kolektivne savjesti, odvajajući se od osobnih sjećanja povezanih s vlastitim interesom ili emocijama, bez stvarne veze s ljudskom i crkvenom zajednicom u kojoj živimo.
Stoga je moguće tkati odnos sa stvarnošću koji poziva na etičku odgovornost, dijeljenje i solidarnost.
Papa Franjo potom citira jednoga francuskog teologa koji kaže da nas proučavanje povijesti štiti od ekleziološkog monofizitizma, odnosno od “previše anđeoske” vizije Crkve koja zanemaruje njezine mrlje i bore.
Crkvu, kao i majku, treba voljeti takvu kakva jest, inače je ne volimo uopće ili volimo samo duh svoje mašte.
Ona uči na svojim pogreškama i prepoznaje se i u mračnim trenucima, liječeći vlastite rane i rane svijeta u kojemu živi.
Već je u postsinodskoj apostolskoj pobudnici Christus vivit sadržan poticaj da se ne pouzdajemo u one koji predlažu “ignoriranje” prošlosti i koji ne cijene iskustvo starijih.
Takvim je osobama potrebno da budete prazni, iskorijenjeni, nepovjerljivi prema svemu, kako biste se pouzdali samo u njihova obećanja i podredili njihovim planovima. Tako funkcioniraju ideologije različitih boja koje uništavaju (ili dekonstruiraju) sve što je drugačije i na taj način mogu dominirati bez protivljenja.
Ključ za čitanje sadašnjosti je “dijakronija”, koja odbija izjednačavanje na “sinkroniji”. Ta je perspektiva – primjećuje Papa – hitna kako bismo se suprotstavili brisanju prošlosti i povijesti ili pristranom povijesnom pripovijedanju. Problem postaje još ozbiljniji ako razmišljamo o pažljivo i potajno unaprijed pripremljenim pričama koje služe za izgradnju ad hoc sjećanja, sjećanja na identitet i isključujuća sjećanja.
Međutim, proučavanje stvarnosti, prošle ili sadašnje, ne smije se prepustiti naivnim i opasnim pojednostavljenjima. Ako se prosudba o “užasnim trenucima” i “vrlo mračnim ljudima” određuje putem medija, društvenih mreža ili samo putem političkog interesa, uvijek smo izloženi iracionalnom poticaju ljutnje ili emocija.
Na kraju, kako se kaže, “nešto izvan konteksta služi samo kao izgovor”.
Papa Franjo potom spominje Isusovo rodoslovlje, ispripovijedano u Evanđelju po Mateju, sastavljeno od istinite povijesti, gdje ima nekih imena koja su u najmanju ruku problematična. Isto tako, Crkva ne zanemaruje činjenicu da među njezinim članovima, klericima i laicima, nije nedostajalo onih koji nisu bili vjerni Duhu Božjemu.
Kakav god sud o tim nedostacima dala povijest, moramo ih biti svjesni i protiv njih se snažno boriti, kako ne bi štetili širenju evanđelja.
Papa potom potiče da ne pozivamo ljude da zaborave. Događaji kao što su holokaust, atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija, te brojne druge pošasti tjeraju nas da se sramimo što smo ljudi. Sjećanja su to koja treba prizivati bez anestezije, bez pada u iskušenje da ih se odbaci riječima: “mnogo je vremena prošlo” i “trebamo gledati naprijed”.
Bez sjećanja nikada ne idemo naprijed, ne možemo rasti bez cjelovitoga i svijetloga sjećanja.
Proučavanje povijesti Crkve – primjećuje potom Sveti Otac – ne smije se ograničiti na samo kronološki pristup ili na opći redukcionizam nesposoban za dijalog sa živom stvarnošću. Papa Franjo također ističe važnost odgoja učenika da ispravno traže izvore, da učenje pretvore u “zanos i uključenost”. Potrebno je svjedočiti o onima koji kroz povijest nisu mogli dati da se čuje njihov glas. Među njima, Papa potiče da se otkriju iskustva mučeništva.
Upravo kada Crkva nije trijumfirala u očima svijeta, tada je postigla svoju najveću ljepotu.
Govorimo o studiju, a ne o brbljanju, površnom čitanju, ili rezanju i lijepljenju sažetaka s interneta. On je potreban kako bismo si postavljali pitanja usmjerena na pronalaženje smisla života bez ponovnoga padanja u “banalnost”.
To je vaša važna zadaća: odgovoriti na paralizirajuće refrene kulturnog konzumerizma dinamičnim i snažnim odlukama, istraživanjem, znanjem i dijeljenjem.
***
Možda će neko kazati da ovo što slijedi nije izravno vezano, ali ja smatram da jest. Iako se tiče Islamske zajednice u Mostaru, donosim pregled jednog beščašća i ulogu katoličkih i hrvatskih prvaka jer i to je povijest Crkve.
Islamska zajednica je vodila jednu od historijskih administrativno pravnih bitaka za dostojanstvo muslimana u Mostar, nacionalnih prava Bošnjaka i zaštiti demokratskih principa vladavine u modernoj, dejtonskim mirovnim ugovorom, oivičenoj Bosni i Hercegovini. Dvodecenijske napore Islamske zajednice da zaštiti pravo na vakufsku imovinu pravnim nasiljem oduzetog vakufskog zemljište na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića harema (ili harama, svetište, ograđeno džamijsko dvorište, koje je često jednim dijelom i groblje), uprkos brojnim inicijativama, zahtjevima, protestnim pismima i pisanjima nisu davali nikakve rezultate.
Gradska administracija, pod plaštom političkih pritisaka i velikonacionlanih projekcija uporno je odbijala svaku pravnu radnju i svaki zahtjev Islamske zajednice u tom smislu. A potom je pompozno najavljen nastavak gradnje nelegalno započete zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u kojoj je planirano da budu situirane sve hrvatske nacionale i kulturne institucije: Kazalište, Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH, Simfonijski orkestar Mostar, buduća Akademija dramskih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru i Matica hrvatska Mostar i tako dalje i tako u nedogled.
Snažnu podršku ovom velikonacionalnom projektu dala je Republika Hrvatska, a za izgradnju zgrade i Vlada Federacije je izdvojila 2 milijuna KM. Pokušaj da, koliko toliko, i Islamska zajednica, odnosno interesi Bošnjaka na tom prostoru nekadašnje linije razgraničenja, koji se desio na zatvorenom sastanku mostarskog muftije sa gradonačelnikom Mostara Marijem Kordićem nisu polučili željenim rezultatima, nasuprot obećanjima nedostajalo je iskrenosti od strane prvog čovjeka Grada.
Islamska zajednica je bila prinuđena da demokratskim putem izrazi negodovanje spram necivilizacijskog odnosa gradskih službi prema njenim pravima, zahtjevima, ali i upornim obespravljivanjima.
Predvođeni rukovodstvom Medžlisa IZ-e Mostar 14, lipnja 2023. organizirani su prvi protesti građana Mostara, na kojima su učešća uzeli uglavnom članovi Islamske zajednice. Javno iskazani protesti prema ignorantskom odnosu gradske administracije prema legitimnim zahtjevima IZ-e uveliko su naljutile hrvatsku politiku, koja je koristeći instrumente javne gradske uprave i putem njoj naklonjenih medija pokušala domaćoj i međunarodnoj zajednici prikazati kao nacionalističko dizanje tenzija, računajući na opći islamofobni ambijent u nekim evropskim krugovima.
S druge strane i značajan broj Bošnjaka Mostara, nije pokazivao potreban nivo društvene odgovornosti pa su proteste smatrali tek pokušajem predstavnika IZ-e da dodatno i nepotrebno politiziraju društvenu scenu. Islamska zajednica, ne osvrćući se na takve komentare, nastavila je sa mirnim protestnim šetnjama lokalitetu Lakišića harema, smatrajući i ponavljajući načela da je obaveza vjernika podržati legitimne zahtjeve očuvanja vakufa i vakufskih vrijednosti.
S tim motivima protestne šetnje predvodili su mostarske muftije dr. Salem ef. Dedović i Seid ef. Smajkić. Javno iskazan protest Islamske zajednice i dizanja glasa protiv favoriziranja institucija samo jednoga naroda i jedne religije, što je posebno vidljivo duž nekadašnje ratne linije razgraničenja teritorija koje je kontrolirao HVO i teritorija koje je kontrolirala A R BiH, s posebnim naglaskom na Centralnu zonu grada Mostara čije je samo središte lokalitet Lakišića harema uzburkali su i najviše nosioce javnih funkcija u BiH poput ministrice kulture u Vladi Federacije BiH koja će, s dozom nipodaštavana tih zahtjeva, insinuirati navodne, lične krivnje muftije Dedovića, targetirajući ga kao osobu koja unosi prepreke u razvoj grada i njegovog napretka, bez i najmanje potrebe da sasluša šta i o čemu to muftija govori i na osnovu kojih demokratskih principa, naučnih i prostim okom vidljivih činjenica iznosi argumentaciju i u čije ime.
Kako je argumentacija o sudbini lokaliteta Lakišića harema nailazila na sve veću podršku u javnom prostoru, tako je i propaganda iz hrvatskih političkih krugova sve više vršila pritisak na muftiju Dedovića, prikazujući cijeli proces kao njegovo samoinicijativno djelovanje. Izostanak stvarne i suštinske podrške i preuzimanja funkcionalnih pravnih radnji od onih koji su stvarno nadležni u organima i tijelima izvršne i zakonodavne vlasti na nivou grada, i načelna i deklarativna podrška Islamskoj zajednici uvjetovali su da Skupština Medžlisa IZ-e Mostar 24. 2. 2024. donese odluku o preimenovanju ideje izgradnje zgrade Islamskog kulturnog centra u novi zahtjev za izdavanje urbanističko tehničkih uslova za zgradu Interkulturnog centra Mevlana na tom lokalitetu.
Ostat će zapisano, mora ostati ako pravilno tumačimo prethodni dio kolumne, onaj u kojem papa Franjo potiče ispravno učenje i tumačenje crkvene povijesti, da su u otimačini ovog lokaliteta Islamskoj zajednici od strane Hrvata sudjelovali i mostarski biskupi, pa osobito treba prozvati šutnju i kumovanje otimačini od strane monsinjora Ratka Perića i njegova nasljednika, sadašnjeg biskupa Petra Palića.
Muftijstvo mostarsko, zatražilo je potporu Katoličke crkve u Hercegovini, da središnja zona Mostara – nekada linija razgraničenja postane linija mira i međureligijskog susreta. Tako bi se mostarskim Bulevarom protezala katolička crkva, islamski centar te jevrejska sinagoga. Kao što je bilo za očekivati, što se katoličkih prvaka tiče ovo je bilo “kao gluhom dobro jutro”. Ništa čudno za ljude koji su digli ogromni križ nad cijelim Mostarom i u njemu skandalozno visok franjevački zvonik kao da je grad samo njihov.
Za sam kraj, u povodu javno iznesenih stavova premijera Hrvatske Andreja Plenkovića iznesenih na nedanoj sjednici Savjeta Vlade za Hrvate izvan Republike Hrvatske o podršci izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru oštro je reagiralo Mostarsko muftijstvo.
Oslovljavajući Plenkovića premijerom susjedne države u reakciji su ga podsjetili da uvažavaju njegovu brigu za hrvatski narod i njegovu kulturu, ali i da objekat Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru već godinama izdašnim novcima poreznih obaveznika Republike Hrvatske uzdiže na muslimanskom sakralnom prostoru, Lakišića haremu.
To je nepobitna činjenica potvrđena brojnim predočenim dokumentima u knjizi koja Vam je, ne tako davno, odaslana. Ogromnu građevinu gradite nelegalno i uzurpatorski, zanemarujući dokaze i ignorirajući sve zabrane OHR-a, nadležnih inspekcijskih organa, bivših gradonačelnika, krivične prijave, pečaćenja objekta, podsjećaju u Muftijstvu.
Pored svega nabrojanog, dalje se kaže u reagiranju, i Plenković i djelatnici vlade Republike Hrvatske prilikom svih posjeta Mostaru i Bosni i Hercegovini slavodobitno se ponose tim nelegalnim projektom, što je krajnje neprimjereno i neprikladno evropskim vrijednostima.
AUTOR: Drago Pilsel
(24sata.info)
