Piše: Mirnes Kovač
Već nekoliko dana se po medijima povlači izjava bivšeg ministra vanjskih poslova Hrvatske Mate Granića u kojoj na jedan manipulatorski i nepošten način pokušava predstaviti i Splitski sporazum iz 1995. i apel bivšeg turskog predsjednika Sulejmana Demirela koji je, prema Granićevim riječima “u suzama molio Tuđmana da pomognemo Bošnjacima nakon genocida.”
Granić ove teze izbacuje vrlo manipulativno, a sve kako bi se izvršio pritisak za donošenje Izbornog zakona po diktatu Zagreba i njegove HDZ ekspoziture u Bosni i Hercegovini. On ide toliko daleko da čak dovodi u pitanje i sporazume u Washingtonu i Daytonu, pa čak spominje i “korijene saradnje Hrvata i Bošnjaka” a sve kako bi se “riješilo” pitanje ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda itd…
Ako ćemo o “korijenima saradnje” prvo moramo stvari razjasniti, budući da ovoizvrtanje recentne povijesti ima za cilj ostvarenje naknadne političke pameti, odnosno ustupaka!
Odnos Hrvata i Bošnjaka je bio veoma kompleksan kroz historiju, ali su raspad Jugoslavije oba naroda dočekala pod prijetnjom velikosrpske hegemonističke agresije. To ih je na početku primoralo na saradnju, ali je ona naglo prekinuta političkom odlukom Tuđama i napadom HVO-a uz podršku Zagreba u najtežem momentu za Bošnjake i Armiju RBiH u proljeće 1993. godine.
“Kada je postajalo jasno da Zapad neće ništa učiniti, Hrvati i bosanski Hrvati bili su sve više poticani da se pridruže rasparčavanju Bosne. Poput Srba, Hrvati su točno čitali signale koje je slao Zapad i prilagođavali svoju politiku u skladu s tim. Ako su Srbi mogli poduzeti vojnu akciju i proći nekažnjeno, što je spriječilo Hrvate da se pridruže i dobiju dio plijena? Mnogi kritičari američke politike bili su zabrinuti zbog učinka primjera nagrađivanja Srba za vojnu agresiju na neke druge ekstremne nacionaliste i tirane u drugim zemljama. Ali taj pravi učinak odrazio se na Hrvate u Bosni. Nakon završetka 1992., a posebno nakon proljeća 1993., bilo je jasno da su Hrvati već usvojili lekciju koju im je pružilo popuštanje Srbima, te su započeli svoj rat za proširenje u Bosni,” – piše jedan od najboljih autora o američkom involviranju Wayne Bert u svojoj knjizi “Oklijevajuća supersila: Američka politika u Bosni 1991-95” (The Reluctant Superpower: United States’ Policy in Bosnia, 1991-95, London: Pelgrave MacMillan, 1997, str. 155).
Dakle, ovo nije ni bosanski ni hrvatski autor, nije ni iz regiona, već američki autor čiju je sjajnu studiju štampao renomirani naučni izdavač Pelgrave MacMillan iz Londona. Ona ispituje prirodu rata u bivšoj Jugoslaviji, američke interese i američku percepciju sukoba, koja je ovdje relevantna jer su se Sjedinjene Američke Države involvirale kako bi pomogle i Hrvatskoj i Bosni, da stvore balans moći na terenu protiv velikosrpske hegemonije i kako bi se stvorili uslovi za mirovno rješenje u Daytonu.
Dakle, Granić sada prosipa naknadnu pamet s ciljem naknadne političke koristi. Nije Hrvatska pomagala Bosni ništa više nego što joj je odmagala ili što je bila prinuđena ili plaćena da to uradi. Da ne govorimo o presuđenom UZP-u koji se često zaboravlja, a donio ga je međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. No, ako je bilo pomoći ona je bila uzajamna i uglavnom je podsticana sa strane od zajedničkih prijatelja, kakav jeste bio rahmeetli predsjednik Demirel. Naprimjer, Hrvatska jeste pomagala bosanskim izbjeglicama primivši veliki broj koji su kasnije išli u treće zemlje, ali Granić neće spomenuti izdašne novce koje je ratom pogođena Hrvatska naplatila od bosanskih prijatelja u muslimanskom svijetu, poptu Kraljevine Saudijske Arabije u novcu, ili pak, u novcu i u “naturi” od Irana, i brojnih drugih koji su da bi doturili pomoć Bosni i Hercegovini morali platiti visoku “pristojbu” Hrvatskoj. Jedna takva blokirana pomoć je bila kobna upravo za Drugi korpus i Srebrenicu, ako ćemo mak na konac!
A pošto Granić spominje Washingtonski i kasnije Daytonski sporazum, ovdje ću se još malo osvrnuti na teze kojima manipulira Granić.
Amerikanci su se opredijeliti za opciju u kojoj će imati vodeću ulogu. Dakle, nije Hrvatska spašavala Bošnjake, već je i Hrvatsku i Bosnu spašavala američka diplomatska i vojna inicijativa! To će se pokazati upravo u ovom možda najtežem periodu rata između 1993. i 1994. godine, kada su evropski pregovarači pokušavali ubijediti bosansku stranu da je izgubila rat i da se treba prilagoditi novonastaloj situaciji.
Amerikanci će podržati zabranu letova i uspostavljanje sigurnih zona, ali će raditi na jednoj dugoročnijoj strategiji na koju je predsjednika Clintona uspio ubijediti njegov savjetnik za sigurnost Anthony Lake. Prvi korak u ovom pristupu bio je postizanje mira između Hrvata i Bošnajka, odnosno potpisivanje Washingtonskog sporazuma 18. marta, 1994. godine, koji će kreiranjem Federacije BiH biti ključni katalizator za uspostavljanje balansa snaga na terenu, te kasnije potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma.
Ovo je vidljivo iz obraćanja predsjednika Clintona bosanskoj i hrvatskoj delegaciji na sastanku u New Yorku, 24. oktobra, 1995. godine, u hotelu Waldorf Astoria, pred sami početak Daytonskih mirovnih pregovora. Obraćajući se direktno predsjednicima Izetbegoviću i Tuđmanu, Clinton je istaknuo važnost Washingtonskog sporazuma koji je doveo do predstojećih pregovora:
„Druga stvar koju sam htio kazati jeste da ste učinili veliku stvar kada ste napravili Federaciju. Ona je promijenila vojnu situaciju. Značajno jačanje hrvatske i bosanske vojske pomoglo je da se postigne pristojan mir. Bez toga nisam siguran da bi NATO bombardiranje ili diplomacija Dicka Holbrookea uspjeli.“
Ovako su stvari stajale prije Washingtonskog sporazuma. Predsjednik Clinton je svom prijatelju Strobeu Talbottu, kojeg će naredne godine imenovati zamjenikom državnog sekretara, kazao da je veoma zabrinut situacijom u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama tada su snage Vlade BiH držale nekih 15 procenata teritorije, jednako kao i bosanski Hrvati, dok su Srbi okupirali gotovo 70 procenata Bosne i Hercegovine. Clinton je bio svjestan rizika oko involviranja, ali je jednako tako bio svjestan i rizika da se ništa ne učini, a Talbottu je iznio svoje mišljenje „da borbe neće prestati sve dok Muslimani ne budu potpuno uništeni.“
A kada je riječ o Bihaću i ovdje su Granićeve teze nedorečene. Da, Bihać je bio u blokadi, ali je Peti korpus tokom cijelog rata držao itekako zauzetim značajne snage bivše vojske Republike Srpske Krajine, koja je faktički Hrvatsku držala u paralizi kao državu. Kakva bi tek bila ta paraliza i haos da nije bilo Bihaća koji je držao dobar dio tog fronta koji je prijetio neposredno čak Zagrebu.
Eh, upravo zbog ovakvih manipulacija i zamjena teza, važno je da imamo studije koje će ove stvari razjasniti na bazi argumenata, i drago mi je da sam ovu temu tretirao u svojoj knjizi Kraljevi i predsjednici: Saudijsko-američka diplomatija i spašavanje Bosne i Hercegovine, FPN-Dobra knjiga, 2024)
Tekst o Granićevim istupima LINK 1, LINK 2.
(24sata.info)
