Legendarni hrvatski tenisač u Kuću slavnih je ušao kao dio Klase 2020., s umirovljenom španjolskom tenisačicom Conchitom Martinez. Trebao je biti uvršten još prošle godine, no pandemija koronavirusa sve je prolongirala.
Uz Ivaniševića i Martinez u Kuću slavnih, kao dio Klase 2021., ulaze Dennis Van der Meer i Original 9 (devet tenisačica i promotorica Gladys Heldman, koje su 1971. godine oformile WTA Tour).
U Kuću ga je preko videozida uveo legendarni John McEnroe, koji je za Gorana rekao da je bio jedini luđi tenisač od njega.
Emotivan govor od gotovo osam minuta
“Nema pritiska. Bit će to kao moj zadnji gem protiv Patricka Raftera”, otvorio je Ivanišević govor šalom i nasmijao sve okupljene.
“Gdje početi? John McEnroe, moj idol iz djetinjstva. Hvala ti, Johne, za tako lijepe riječi. Ne mislim da sam luđi od tebe, ali blizu sam. Jako blizu. Volim tebe i volim tvoj tenis. Ti si razlog zašto sam ga počeo igrati i uživao sam pobjeđujući te puno puta.”
“Originalna devetko ili originalne velikanke, hvala vam što ste promijenili povijest tenisa. Hvala vam što ste bili čudesne, hrabre i čast mi je stajati pred vama ovdje. Hvala vam puno.”
“Conchita, nije bilo bolje i ljubaznije osobe s kojom sam mogao biti u Klasi 2020. Gledao sam te cijelu karijeru. Nisi samo sjajna tenisačica nego i osoba. Čestitam ti na cijeloj karijeri, na tome što si tako divna i ponizna. Hvala ti i čestitam ti.”
Prisjetio se početaka u Splitu, trenera i reprezentativnih suigrača
“Prije 42 godine počeo sam ovo putovanje u malom gradu Splitu u Hrvatskoj. Danas, 42 godine kasnije, završava u Newportu. Bilo je dobrih i loših vremena, uspona i padova.”
“Moji treneri. Imenovat ću ih jer su mi ti ljudi pomogli postati igrač kakav sam danas. Laci Kačer, Mek Ercegović, Zoran Ilić, Niki Pilić, Boško Čavka, Balaš Taroci, Mario Tudor, Vedran Martić i, najvažniji za mene, Bob Brett, koji više nije s nama, ali ponosan je na mene negdje gore. Hvala ti, Bobe.”
“Moji članovi Davis Cup reprezentacije. Imao sam privilegiju igrati za dvije zemlje. Počeo sam s Jugoslavijom, poslije toga bila je Hrvatska. Imenovat ću dvojicu ljudi iz jugoslavenske momčadi, Bobu Živojinovića i kapetana Radmila Armenulića, koji su mi puno pomogli. I hrvatska momčad: kapetani Željko Franulović, Niki Pilić, Goran Prpić, Bruno Orešar, Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Saša Hiršzon, Igor Šarić. Ivo Karlović. Igrao sam sa svima njima. Smijali smo se zajedno i osvojili smo Davis Cup 2005. godine.”
Našalio se s drugim tenisačima, navijačima. Zahvalio se i novinarima
“Svaki momak na ATP-u. Neki od njih uništili su mi život, umalo. Ali svi ste me napravili boljim igračem i zbog vas sam ovdje danas.”
“Moji navijači. Ha-ha, nije bilo lako biti moj navijač. Bilo je frustrirajuće, tužno. Vjerojatno su se mnogi i razveli zbog mene, ali sigurno je bilo zabavno navijati za mene.”
“Novinari. Puno smo se zabavljali, imali smo dobre konferencije. Puno nesuglasica, ali ipak smo se međusobno poštovali. Moram spomenuti jednu osobu koja me pratila od 10. godine, Neven Bertičević. Hvala ti, Nevene, za svaku napisanu lijepu riječ o meni.”
Najvažnija stvar – obitelj
“Sad dolazimo do najvažnije stvari. Dvije najvažnije osobe u mojoj karijeri. Moji mama i tata. Dvoje ljudi koji su žrtvovali zdravlje, karijere, vrijeme. Dali mi bezuvjetnu ljubav kako bih uspio. Majko, oče, nema dovoljno riječi hvale, nema dovoljno riječi koje bih mogao izreći za sve što ste učinili za mene. Kad bih ponovno morao ići na ovo putovanje, ponovno bih izabrao vas za mamu i tatu, da opet prolazimo sve zajedno. Volim vas i hvala vam na svemu.”
“Moje troje djece. Oliver, Emanuel i Amber. Oliver je premali, ne zna tko mu je tata, ali voli tatu. Emanuel i Amber su, mislim, dovoljno veliki i ponosni na ono što im je otac postigao.”
“Moja prelijepa supruga. Kad sam postajao dobar, ona je bila mala djevojčica. Nije imala pojma o meni, nije imala pojma o tenisu, a sad, nakon više od 20 godina, stoji tu iznimno ponosna i prelijepa. Hvala ti na podršci i ljubavi.”
Posebno je emotivan bio u zahvali Splitu i Hrvatskoj
“Zahvalit ću i wimbledonskom odboru što mi je dao pozivnicu. Ne znam jesu li napravili dobar posao i žale li zbog toga, no hvala vam, ekipa. Da mi niste dali pozivnicu, ne bih sad ovdje stajao. Bila je to, rekao bih, dobra odluka. Hvala vam.”
“Mome rodnom gradu Splitu. Gradu koji je dao toliko čudesnih ljudi, čudesnih sportaša. Gradu koji mi je dao najljepše i najsigurnije djetinjstvo, zbog kojega sam postao tenisač kakav sam danas ili kakav sam bio nekad. Sve iz toga grada ponio sam u karijeru i postao čovjek kakav sam danas.
“I mojoj zemlji. Znate da smo mala zemlja s velikim srcem. Nikad ne prestajemo vjerovati. Imao sam puno uspona i padova i nikad nisam prestao vjerovati. Tako da prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe. I za tri Gorana, pet Gorana, za svakog Gorana ovog svijeta: vi ste me, momci, učinili ponosnim. Učinili smo to na drugačiji, teži način, ali učinili smo to na svoj način. No, samo ja ulazim u Kuću slavnih. Tako da, dečki, možete me posjetiti, ali ja sam unutra. Ja sam to zaslužio”, još jednom se nasmijao za kraj pa zaključio:
“Hvala vam puno. Ovo je kraj. San se ostvario”, završio je uz pljesak teniskih legendi.
(Index)
