Ako agresivna trgovinska politika Donalda Trampa ubijedi druge zemlje da prekinu svoju zavisnost od američkih potrošača, ostatak svijeta će imati mnogo razloga da mu zahvali. Jedini gubitnici biće obični Amerikanci, piše Project Syndicate.
Još je rano u drugoj Trampovoj administraciji, ali već sada se mora postaviti pitanje šta zapravo znači „Učiniti Ameriku ponovo velikom“.
Uostalom, ta zemlja je već velika, sudeći po svim osnovnim ekonomskim pokazateljima. SAD čine između 15% i 26% globalnog BDP-a (zavisno od toga da li se koristi nominalna vrijednost ili se prilagođava za kupovnu moć), a njihova ekonomija je veća od ekonomija svih ostalih članica G7 zajedno. Uprkos tome što imaju populaciju koja je četiri puta manja od one u Kini ili Indiji, američka ekonomija obje nadmašuje (u nominalnim terminima). Prosječan prihod američkog domaćinstva daleko je iznad prihoda bilo koje druge zemlje s više od 50 miliona stanovnika.
S druge strane, SAD imaju izuzetno nizak nivo domaće štednje i izražene nejednakosti u prihodima i bogatstvu u poređenju sa svojim ekonomskim pandanima. Uprkos ogromnim izdacima za zdravstvenu zaštitu, njihovi zdravstveni ishodi su lošiji od onih u svim drugim razvijenim ekonomijama, a pojedine demografske grupe bilježe čak i pad očekivanog životnog vijeka. Većina ekonomista bi rekla da, ako Amerika treba da postane još „veća“, mora poboljšati svoju fiskalnu situaciju, ostvariti veće društvene koristi od svojih golemih ulaganja u zdravstvo i obezbijediti inkluzivniji rast s opštim porastom prihoda, posebno za one na dnu raspodjele.
S obzirom na svoju veličinu i sistemsku važnost, ekonomska kretanja u SAD imaju posljedice na ostatak svijeta. Tokom posljednjih nekoliko decenija, globalna ekonomija se oslanjala na tri ključne karakteristike američkog sistema: ogromne troškove za odbranu (koji su učvršćivali saveze i jačali američki uticaj nad protivnicima), centralnu ulogu SAD u poslijeratnom globalnom sistemu upravljanja zasnovanom na pravilima i, nešto rjeđe pominjanu, golemu potrošačku tražnju.
Krajem 2024. godine, lična potrošnja činila je 68% američkog BDP-a. To je izuzetno visok nivo za bilo koju ekonomiju u bilo kom trenutku, a u slučaju SAD taj udio traje već godinama. Američki udio u globalnoj potrošnji robe znatno je veći od već ionako velikog američkog udjela u svjetskom BDP-u. Budući da postoji jaka veza između američke potrošnje i američkog uvoza, ostatak svijeta – bilo saveznici ili rivali, bilo dobavljači osnovnih proizvoda (poput energije) ili luksuzne robe – oslonio se na taj aspekt američke ekonomije.
Predsjednik Donald Tramp i njegovi savjetnici, stalnim prijetnjama o uvođenju viših carina američkim najvećim trgovinskim partnerima, ne pokazuju zabrinutost zbog činjenice da će smanjenje ukupnog uvoza u SAD gotovo sigurno naštetiti američkom potrošaču – bilo kroz više cijene ili kroz prisilu na povećanje stope štednje, dok ostatak svijeta svoju pažnju usmjerava drugdje.
Može li se to zaista dogoditi? Iako SAD čine 15–26% globalnog BDP-a, ostatak svjetske ekonomije i dalje je 3–5,5 puta veći. Stoga je lako zamisliti scenario u kojem druge zemlje odluče da više ne žele toliko zavisiti od američkih potrošača. Zašto ne diverzifikovati tržišta?
Uzmimo za primjer BRICS, koji širi svoju prvobitnu strukturu (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) uključivanjem novih članica i „partnerskih zemalja“. Šta ako te zemlje odluče da učine više od pukog održavanja godišnjih samita? Umjesto da nameće uslove projektima u državama uključenim u njegovu Inicijativu Pojas i put, Kina bi mogla da im ponudi trgovinu i investicije sa nultim ili veoma niskim carinama. Zajedno s Indijom – čija je populacija četiri puta veća od američke – mogla bi stvoriti uslove za eksplozivan rast globalne trgovine koja bi isključila SAD.
Slično tome, može se zamisliti scenario u kojem nova, ekonomski otvorenija njemačka vlada konačno shvati da ju je samonametnuto „kočenje duga“ sputavalo. Poput relativno nove laburističke vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu, mogla bi usvojiti politiku ne samo dopuštanja, već i podsticanja većeg zaduživanja za infrastrukturne projekte i izdatke za odbranu. Zašto ne oživjeti i dugogodišnje francuske prijedloge o razvoju zajedničkog evropskog tržišta obveznica ili konačno ozbiljno proširiti jedinstveno evropsko tržište na sve robe i usluge?
Ako na kraju MAGA (Make America Great Again) pomogne svima da prekinu zavisnost od američkih potrošača, ostatak svijeta će imati mnogo razloga za zahvalnost Trampu. Jedini gubitnici biće obični Amerikanci, prenosi Bankar.me.
Jim O’Neill (bivši predsjednik Goldman Sachs Asset Management-a i bivši ministar finansija Velike Britanije)
(24sata.info)
