Nevenka Tromp je profesorica u Amsterdamu i na ovogodišnjem History Festu će držati predavanje naslovljeno „Zašto je važno prepoznati i pamtiti genocid?“. U intervjuu za naš portal govori o tome kako se bez prepozavanja i priznanja genocida ne može izgraditi dugotrajan mir niti pomirenje; o važnosti haaške međupresude u procesu protiv Miloševića; o odgovornosti Srbije za genocid u BiH, ulozi historičara u istraživanju genocida u BiH te o mogućnostima pokretanja novog sudskog procesa protiv Srbije.
Profesorice Tromp, Vaše predavanje na ovogodišnjem History Festu će sigurno privući veliku pažnju ne samo akademske zajednice. Možete li našim čitateljima objasniti zašto je važno prepoznati i pamtiti genocid?
Zločin genocida nije samo najteži oblik kršenja ljudskih prava, već i napad na samu ideju zajedništva, civilizacije i čovječnosti. Prepoznavanje genocida ima dvostruku važnost: pravnu i moralnu. Pravno – jer se bez kvalifikacije djela kao genocida ne mogu u potpunosti procesuirati odgovorni. Moralno – jer se bez prepoznavanja i priznanja genocida ne može izgraditi dugotrajan mir niti pomirenje.
Genocid nije događaj iz prošlosti – to je rana koja krvari sve dok se negira, relativizira i zataškava. Zato je važno sjećati se, učiti i podučavati. Sjećanje nije samo čin empatije prema žrtvama, već i čin otpora prema svima koji poriču zločin i žele ga ponoviti.
U posljednje vrijeme, se od strane prominentnih pravnika može čuti teza da pošto je prag za dokazivanje genocida kao krivičnog djela u sudnici visok, jer kako dokazati zločinačku namjeru da se uništi djelomično ili u potpunosti jedna cijela grupa – nacionalna, etnička, religijska ili rasna? Kao argument se navodi to da sve kvalifikacije zločina koje se navode u UN Konvenciji za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida – ubistvo članova Konvencijom zaštićene grupe; nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda članovima zaštićene grupe; namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima s namjerom da dovedu do potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja grupe; preduzimanje mjera za sprječavanje rađanja unutar grupe i prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu – su krivično kvalificirane i kao zločini protiv čovječnosti. Argument koji se navodi je da bi se ti zločini dokazali na sudu s većim uspjehom jer prag dokazivanje zločin protiv čovječnosti je njihova sistematična i rasprostranjena priroda, a ne namjera da se ta grupa uništi / dijelom ili u cjelini.
Tri su razloga zašto smatram da se zločin genocida uvijek treba uključiti u optužnicu gdje god ima indicija za to. Kao prvo, u optužnicama za istraživanje krivične odgovornost je uobičajena praksa da se optuženike za ista krivična djela – recimo ubistva civila – tereti po različitim krivičnim kvalifikacijama. Razlike između počinioca moraju biti moguće u postojećim zakonima. Uzmimo za primjer zločine na području Srebrenice za koje se sudilo mnogim počiniocima – od vojnika do generala i predsjednika. Kako bi se i jednom vojniku poput Dražena Erdemovića, i jednom generalu VJ i VRS Ratku Mladiću i jednom predsjedniku RS Radovanu Karadžiću moglo suditi za ratne zločine i za zločine protiv čovječnosti? Razlika u njihovoj kriminalnosti je u njihovoj kriminalnoj namjeri, jer se za ratne zločine treba dokazati zločine prema ranjenima, civilima i zatvorenicima; za zločine protiv čovječnosti treba dokazati njihova sistematska i rasprostranjena priroda; dok se za zločin genocida treba utvrditi kriminalna namjera za uništavanje jedne cijele grupe. Zato je bilo jako važno što su Mladić i Karadžić bili optuženi i presuđeni za zločin genocida u Srebrenici. Drugi razlog je da samo zločin genocida dopušta poveznicu između pojedinačne i državne odgovornosti. Postoji UN Konvencija koja u Poglavlju IX navodi nadležnost MSP (ICJ) da se bavi genocidom na nivou država. UN Konvencije za zločine protiv čovječnosti još uvijek nema, i prema tome ne može se na MKS-u tražiti odgovornost država za te zločine. Zato je potrebno da se zločin genocida na nivou pojedinaca uključi u optužnice kad god za to postoje indicije, jer time se otvara i odgovornost država protiv kojih se shodno tome može podignuti tužba na MSP-u. Izbjegavanje kvalifikacija za genocid zbog “težine” dokazivanja na sudu nije i ne bi trebala biti opcija. Naprotiv, što više suđenja za genocid – bez obzira na ishod – će dovesti do sudske prakse koja će utjecati na efikasnost suđenja za genocid.
U čemu je važnost Vaše knjiga „Smrt u Hagu – nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću“?
U knjizi Smrt u Hagu opisala sam, analizom transkripata i dokaza sa suđenja Slobodanu Miloševiću, da su postojali jasni dokazi o umiješanosti Srbije u rat u Bosni i Hercegovini. Sud je raspolagao nizom dokumenata koji svjedoče o kontroli, logistici, financiranju i vojnom komandiranju vojnih, policijskih i paravojnih postrojbi koje su činile zločine na teritoriji BiH.
Međutim, usprkos tome što su dokazi ukazivali na koordiniranu politiku etničkog razdvajanja pa potom etničke homogenizacije i čišćenja osvojenih teritorija u svrhu stvaranja „Velike Srbije“, Milošević nije dočekao kraj suđenja, pa presuda nikada nije donesena. Pošto je Slobodan Milošević bio jedini zvaničnik iz Srbije optužen za zločin genocida na području Bosne i Hercegovine, bez presude za genocid na njegovom suđenju je nastala pravna realnost koju mnogi koriste kao argument da Srbija nije bila uključena direktno u planiranje i sprovođenje genocidnog plana. Vrlo važan moment u suđenju Slobodanu Miloševiću je bila Međupresuda iz juna 2004. godine koja se donosi na kraju dijela suđenja u kojem je Tužilaštvo iznosilo svoje dokaze. U toj Međupresudi su sudije odlučile da je Tužilaštvo predočilo dovoljno dokaza da se Miloševiću nastavi suditi za genocid u općinama na sjeverozapadu Bosne, u Podrinju, za period 1992/1993 kao i za genocid u istočnoj Bosni – u Podrinju – 1995. godine. To je iznimno važan pravni dokument koji treba koristiti u historijskim istraživanjima. Moja knjiga je imala za svrhu da napravi inventar pravnih teorija i dokaznog materijala s ovog važnog, ali nezavršenog suđenja kako bi ovaj materijal mogao biti na raspolaganju akademskoj zajednici i kako bi motivirala historičare da upotrebljavaju Haške arhive – završenih i nezavršenih suđenja – kao historijske izvore.
Da li postoje novi dokazi o genocidnim zločinima počinjenim na području Bosne i Hercegovine?
Moja radna iskustva na MKSJ-u u prošlosti i sada kao akademskog istraživača koji se bavi temama tranzicijske pravde ukazuju na to da još nismo optimalno istražili sve postojeće i dostupne dokaze i svjedočanstva na ovu temu koja su godinama dostupna javnosti – kroz suđenja u Hagu, medije i kroz druge izvore. Dakle, nije da je najvažniji dio za istraživanje genocida u BiH naći nove dokaze, već skupiti, inventarizirati, analizirati već postojeće materijale na sistematičan način i učiniti ih dostupnim javnosti za istraživanja.
Da li je 2017. propuštena prilika da se Srbija proglasi odgovornom za genocid u Bosni i Hercegovini?
U ovom kontekstu, želim posebno naglasiti odgovornost Bosne i Hercegovine kao države koja je propustila priliku da 2017. godine podnese zahtjev za reviziju presude MSP-a iz 2007. godine, jer se nije pridržavala pravila tog suda kojima se propisuje da državu u tome može zastupati ponovo imenovan agent ili ambasador države BiH. Bosna i Hercegovina je usprkos tome reviziju predala preko agenta iz vremena tužbe koji nije imao valjan mandat i MSP je odbio zaprimiti reviziju. Revizija na tu presudu se trebala podnijeti do februara 2017. To je bila prilika koja se ne propušta, jer za taj rok da se podnese u roku od 10 godina od presude nije bilo alternative po principu popravnog ispita. To je bila prilika za BiH kao državu, prvenstveno za Bošnjake, da se dokaže na sudu da je genocid u BiH bio planiran i da je započeo već 1992. godine, te se nastavio kroz sve ratne godine, kulminirajući u Srebrenici i Žepi. Presuda iz 2007. je već imala historijsku težinu jer je utvrdila da se genocid dogodio, ali nije bila potpuna jer nije Srbiju označila kao direktno odgovornu. To što je presudom iz 2007. utvrđena samo pasivna odgovornost Srbije – da nije spriječila genocid – ne odgovora stvarnosti po dokazima iz suđenja Miloševiću. Jer po toj logici svaka članica UN-a bi mogla biti odgovorna po toj odgovornosti. Činjenica da je Srbija bila upozorena od strane MSP-a u aprilu 1993. – i to kao reakcija suda na podnošenje tužbe od strane države BiH – da je dužna spriječiti genocid, stavlja Srbiju u sasvim drugu kategoriju od svih drugih država svijeta.
Da je revizija bila uspješno podnesena 2017. godine, proces koji bi se nastavio na MSP, trajao bi godinama i imao bi ogromni politički utjecaj na unutarnjopolitičke odnose u BiH. Revizija bi ojačala institucionalno pamćenje genocida, pokrenula dodatna istraživanja i dala snažan poticaj obrazovnim i društvenim inicijativama koje se bore protiv poricanja i relativizacije zločina. Izostanak revizije ostavio je prostor onima koji žele osporiti istinu o genocidu i prikazati ga kao izoliran incident, a ne kao planski i sistematski čin uništenja jedne etničke grupe.
Tokom procesa revizije, rukovodstva RS i Srbije ne bi mogla tako otvoreno pozivati na odcjepljenje i spajanje RS sa Srbijom, jer bi iščekivanje presude u slučaju revizije bilo svojevrsni korektiv političkog ponašanja čelnika Srbije i RS. To bi bila svojevrsna kočnica historijskom i političkom revizionizmu.
Da li postoje pravne mogućnosti da se pokrene novi postupak za utvrđivanje odgovornosti države Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini?
Danas znamo da je od 2019. moguće da neka treća država pokrene novu tužbu protiv Srbije pred MKS-om. Ta nova sudska praksa je nastala kad je država Gambija podnijela tužbu protiv države Myanmar u ime etničke skupine Rohingya. S obzirom da je propuštanjem roka za reviziju država BiH ostala bez drugih mogućnosti, treća država bi mogla započeti sasvim novu tužbu. Time bi se stvorila nova prilika za utvrđivanje potpunijeg pravnog narativa, koristeći dokaze sa svih sudova gdje se sudilo za genocid, koji su već poznati – ali koji bi sada mogli biti posloženi u preciznijem, sveobuhvatnijem i pravno efektnijem obliku.
Koja je uloga historičara u istraživanju genocida u Bosni i Hercegovina?
Za razliku od pravnika, historičari nemaju proceduralna ograničenja, niti su vezani sudskim rokovima. Protok vremena nije dobar za dokazivanje zločina na sudu, dok ide u prilog historijskim istraživanjima. Historijska distanca znači, između ostalog, što više vremena prođe – sve više javnih i privatnih arhiva se otvara. Krivična pravda ostaje zamrznuta u vremenu u presudama, dok historijska pravda tek nakon nekoliko decenija počinje otvarati nove relevantne teme iz prošlosti. Posljednju riječ o tome što se desilo, kako i zašto se to desilo i tko je odgovoran nemaju i neće imati advokati i suci nego historičari. Sudovi presuđuju na osnovu dokaza koji su tada dostupni i u okviru pravnih ograničenja o prihvaćanju dokaza. Historija, s druge strane, ima zadatak da vidi širu sliku, nadopunjuje već postojeće narative uključujući redovito novootkrivene izvore i ukazuje na uzroke, motive, kontekst i posljedice genocida.
Zato – borba za istinu o genocidu u Bosni i Hercegovini se nastavlja i nakon okončanja krivičnih sudskih proces. Ta istina će biti produkt kombinacija starih i novih izvora, sudskih arhiva, akademskih istraživanja, muzejskih i umjetničkih izražaja koji će se ispreplitati u javnom diskursu. Važno je nastaviti bilježiti, pamtiti, istraživati, razumijevati i znati, piše Historiografija.
(24sata.info)