Zračni ili sigurnosni jastuk datira još iz 1952. godine, kada ga je patentirao Amerikanac John W. Hetrick. Međutim, u to vrijeme to je bila samo teorija bez stvarne upotrebe.
Nakon 17 godina, patent je istekao, a Hetrick od njega nije ostvario nikakvu finansijsku korist. To je međutim otvorilo put drugim izumiteljima, što je početkom sedamdesetih izgledalo već obećavajuće.
Prije svega, tehnologija proizvodnje je značajno napredovala od pedesetih, a osim toga, sigurnost automobila je doživljavala svoj prvi procvat krajem šezedesetih. Do određene mjere, uticaj je napravio američki advokat Ralph Nader sa svojom knjigom “Nesigurnost bilo kojom brzinom” iz sredine šezdesetih. U njoj je Nader optužio američke proizvođače automobila, na čelu s GM-om, da potpuno zanemaruju sve sigurnosne aspekte svojih automobila.
Daljnji razvoj zračnog jastuka kao sigurnosnog uređaja povezan je s imenom Amerikanca dr. Davida S. Breeda, odnosno s njegovom kompanijom Breed Corporation. Dok se Hetrick fokusirao na sam “jastuk”, Breed je bio više fokusiran za dodatke potrebne za korištenje zračnog jastuka kao cjelokupnog sigurnosnog sistema u automobilima. To jest, senzori kašnjenja, generator plina s upaljačem itd. Breedova kompanija je 1967. godine prodala rezultate svog istraživanja automobilskoj kompaniji Chrysler.
Konkurencija Breed Corporation-u u to vrijeme bila je američko-italijanska kompanija Eaton Yale & Towne Inc. Svoj proizvod je jednostavno nazivala “zračni jastuk”. Početkom sedamdesetih, svoja otkrića prenijela je Fordu, koji je 1971. godine proizveo eksperimentalnu flotu automobila u čiji volan su bili ugrađeni zračni jastuci. Tri godine poslije uveden i dvostepeni “jastuk”, i za vozača i za suvozača! Nudio se uz doplatu u luksuznim modelima Buicka, Cadillaca i Oldsmobilea.
Buduće zanimanje za zračni jastuk pojavilo se kada je američka Nacionalna uprava za sigurnost cestovnog saobraćaja (NHTSA) izdala propis prema kojem svi novi automobili proizvedeni od 15. augusta 1975. godine moraju biti opremljeni uređajem koji štiti vozača i suvozača od ozbiljnih ozljeda kada vozilo udari u čvrstu prepreku brzinom od 48 km/h.
To nije morao biti isključivo zračni jastuk, već “američki sistem sigurnosnih pojaseva”, koji automatski veže vozača i njegovog suvozača čim se da kontakt u vozilu. Ako je u ovom slučaju korišten zračni jastuk, to je bio takozvani ACRS (Air Cushion Restraint System), tj. zračni jastuk koji djeluje kao sistem za prevenciju od ozljeda. Automobili opremljeni ovim uređajem nisu morali imati sigurnosne pojaseve.
U Evropi, zračni jastuci su u početku bili neshvaćeni. Na primjer, Volkswagen i BMW su ih sedamdesetih unaprijed otpisali kao neperspektivne. Samo je Mercedes-Benz imao pozitivan stav prema njima, a isto je važilo i za Toyotu.
Evropsko rješenje za zračni jastuk poznato je kao SRS (Supplementary Restraint System), dodatni sistem za zadržavanje koji svoju ulogu obavlja samo u kombinaciji sa sigurnosnim pojasevima. Prvi automobil u Evropi koji ga je ponudio bio je Mercedes-Benz S-Klase W126 1980. godine.
Nije trebalo dugo da se pridruže i drugi proizvođači automobila. Ekspanzija zračnih jastuka dogodila se tokom devedesetih, ostalo je historija.
(24sata.info)