Dok traje sukob u Ukrajini i na Bliskom Istoku, Europa sebi ne može dozvoliti još više napetosti, konkretno u regiji Zapadnog Balkana, upozorava se u autorskom tekstu kojeg je objavio ugledni The Economist. Autori smatraju kako bi Zapad trebao pritisnuti predsjednika Srbije da “odabere” između EU i Rusije, te tako spriječiti vanjsko uplitanje u regiji – konkretno Rusije, kojoj bi haos na Zapadnom Balkanu koristio da odvrati pažnju EU i NATO od rata u Ukrajini. Dobar početak bio bi, smatraju, “u nametanju sankcija onima koji aktivno omogućuju pokušaje Rusije da destabilizira regiju ili nastoje potkopati demokraciju”, a EU bi morala zemljama regije ponuditi “realne puteve” za pridruživanje.

Nekoliko dana prije nego što Donald Trump bude formalno nominiran za republikanskog predsjedničkog kandidata, 32 članice Sjevernoatlantskog saveza (NATO) okupit će se u Washingtonu kako bi proslavile svoj 75. rođendan. Čak i s olujnim oblakom Trumpovskog skepticizma koji se nadvija nad vojnim savezom, očekuje se dosta navijanja i samohvale, ističu autori teksta objavljenog u uglednom Economistu, Lord George Robertson, bivši generalni sekretar NATO-a i britanski ministar obrane, i Dr. Andi Hoxhaj, predavač na Univerzitetu u Londonu.

“NATO-ova širina i dugovječnost zaista su izvanredni. Ali svijet postaje sve razdorniji, s mješavinom starih i novih prijetnji koje se kreću od zveckanja nuklearnim oružjem do neprijateljskih država koje kibernetičkim napadima ciljaju vojna istraživanja. Održavanje podrške Ukrajini i suprotstavljanje agresiji Rusije bit će na vrhu dnevnog reda na summitu od 9. do 11. jula. Ali kako bi izbjegli novi sukob u Europi, lideri NATO-a također se moraju pozabaviti pogoršanjem situacije na Zapadnom Balkanu, koji se sastoji od sedam zemalja: Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije“, navodi se u tekstu pod naslovom “NATO se mora pozabaviti nestabilnošću na Balkanu“.

Tekst dalje naglašava kako je regija doživjela porast nasilnih etničkih sukoba od izbijanja rata u Ukrajini i prijeti da postane sljedeće svjetsko žarište, a što dolazi četvrtinu stoljeća nakon što je ovdašnji sukob posljednji put punio naslovnice medija.

Autori podsjećaju da je 1999. godine NATO izveo 78-dnevnu kampanju bombardiranja Jugoslavije, “čime je okončano etničko čišćenje Albanaca koje je pokrenuo tadašnji jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević”. Od tada su, dodaje se, misije NATO-a na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, te pristupanje Albanije i Hrvatske NATO-u 2009., Crne Gore 2017. i Sjeverne Makedonije 2020. pomogli stabilizaciji regije.

Međutim, tokom posjeta Albaniji u februaru, ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky upozorio je da će “Rusija učiniti sve da destabilizira situaciju”.

“Haos na Zapadnom Balkanu koristio bi Rusiji odvraćanjem pažnje NATO-a i EU od rata u Ukrajini. Rusija je pružala financijsku potporu političkim strankama u regiji, istovremeno sijući etničke podjele, miješajući se u izbore i šireći dezinformacije“, upozorava se u tekstu.

Kako ruska propaganda utiče na izbore širom Europe: Dezinformacije, lažne vijesti i ‘otimanje’ protesta

Dodaje se kako je nekoliko lidera Zapadnog Balkana ojačalo veze s Rusijom od početka rata, a odnedavno i s Kinom – najviše od svih srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Također, srbijanska vlada se suzdržala od nametanja sankcija Rusiji, prihvativši viziju predsjednika Xi Jinpinga o “globalnoj zajednici zajedničke budućnosti” – novog svjetskog poretka kojem Kina teži.

“Veze Srbije s Rusijom su duboke. Potpisala je nove bilateralne sporazume o plinu i vanjskoj politici i dopustila Rusiji da uspostavi ‘humanitarni centar’ u Srbiji za koji zapadni analitičari kažu da je slabo prikrivena špijunska baza. Vlada u Beogradu također je pomogla ruske napore da destabilizira Europu, na primjer osiguravajući agenta za širenje proruskih stavova među članovima Europskog parlamenta. NATO i EU lideri tek moraju dovoljno ozbiljno shvatiti ruske operacije utjecaja i druge zloćudne aktivnosti. Niti su u potpunosti shvatili implikacije rastućeg položaja Kine na Zapadnom Balkanu. Predstojeći samit je dobra prilika za preispitivanje NATO-ove politike prema regiji“, smatraju autori.

Kada je u pitanju predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, naglašava se kako on službeno predstavlja “neutralnu poziciju Srbije između EU i Rusije”.

“EU i Amerika su donekle tolerirale ovo sjedenje na dvije stolice, a učinci ovog opraštajućeg pristupa oštro su se osjetili u Srbiji, gdje su demokratski standardi skliznuli posljednjih godina. To je također ohrabrilo Srbiju da intenzivira svoje napore da potkopa državnost Kosova, čije stanovništvo od 1,8 miliona čine pretežno etnički Albanci. Kao pokrajina Srbije u jugoslavensko doba, Kosovo je proglasilo neovisnost 2008. godine—potez za koji srpski lideri tvrde da nisu imali pravo učiniti, uprkos priznavanju suvereniteta Kosova od strane više od 100 zemalja, uključujući većinu Zapada“, navodi se u tekstu.

Podsjeća se i na događaje iz septembra 2023. godine, kada je grupa od 30 srpskih naoružanih napadača napala selo Banjska na sjeveru Kosova, ubivši policajca i ranivši još desetak. Vučić je negirao da Srbija ima bilo kakve veze s napadom. On je optužio kosovskog premijera Albina Kurtija za “progon” etničkih Srba na Kosovu (koji čine manje od 5% stanovništva). Čovjek koji je predvodio napad, Milan Radoičić, još uvijek je slobodan pod zaštitom Vlade u Srbiji, iako je za njim raspisana Interpolova potjernica.

“Dok se sukob nastavlja u Ukrajini i na Bliskom istoku, Europa sebi ne može priuštiti više napetosti ili nestabilnosti u svom susjedstvu ili oko njega. Kako bi to izbjegao, Zapad se mora odmaknuti od blagog pritiska na Srbiju. Gospodinu Vučiću više se ne može dopustiti da teži integraciji u EU dok u isto vrijeme jača veze s Rusijom i Kinom“, upozoravaju autori.

Smatraju kakoje neophodno povećati pritisak na srbijanskog predsjednika, “kao i napori da se riješi vanjsko uplitanje i zarobljavanje države koji nagrizaju institucije i vladavinu prava u široj regiji“. Dobar početak bio bi koordinirati napore između EU i NATO-a “u nametanju sankcija onima koji aktivno omogućuju pokušaje Rusije da destabilizira regiju ili nastoje potkopati demokraciju”, dodaju.

“EU lideri također bi trebali shvatiti da NATO ne može sam održati stabilnim Zapadni Balkan. EU mora Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji ponuditi realne puteve za pridruživanje (Hrvatska se pridružila 2013.). Svih šest zemalja podnijelo je zahtjev za članstvo od 2004. godine, a podrška među njihovim stanovništvom integraciji u EU i demokraciji i dalje je općenito visoka. Ali smatraju da je napredak prema započinjanju pregovora o pristupanju frustrirajuće spor—posebno kada vide da se pregovori s Ukrajinom i Moldavijom odvijaju ubrzano“, sugerišu autori teksta, uz jaku poruku kao zaključak:

“Ponovno potvrđivanje jedinstva i zajedničkih ciljeva EU i NATO na Zapadnom Balkanu stoga je ključno za izbjegavanje mogućnosti ponovnog sukoba u vrlo nestabilnom dijelu Europe“.

(24sata.info / N1)