Od tada je bio predsjednik Uprave TV1 Sarajevo, a potom urednik i producent sve do penzionisanja 2017. godine. Danas je aktivan saradnik Centra za mir i multietničku saradnju u Mostaru i član Udruženja građana “Mostarski krug”.
Sa gospodinom Behramom razgovarali smo o aktuelnim problemima na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, a posebno nas je zanimalo mišljenje Mostarca o Mostaru, koji je nakon presude Evropskog suda za ljudska prava ponovo postao tema žestokih političkih rasprava.
Krajem prošle godine u domaćoj javnosti odjeknuo je vaš Facebook status gdje ste žestoko kritikovali, kako ste napisali, ”kampanju na ivici javnog linča kojoj je izložen Željko Komšić”. Da li ste tada bili “isprovocirani” sa moralne ili profesionalne strane da reagujete?
Bio sam, prije svega, isprovociran sa ljudske strane. Javni, orkestrirani linč koji je doživio Komšić, od brojnih ljudi i medija, pa i od bivših bliskih partijskih drugova koji su se ranije srčano kleli u Tita i Željka, me je zapanjio. Čovjek koji je toliko dobrog uradio za ovu državu, sataniziran je preko noći, samo zbog jedne vlastite političke odluke ili procjene. To je paradigma poslijeratne stvarnosti u Bosni i Hercegovini u kojoj su brojni ljudi koji su dali ogroman doprinos u odbrani i izgradnji ove države, istinske patriote, izvrgnute javnom linču ili jednostavno preko noći pobrisani “gumicom” iz javnog života jer se nisu uklapali u novoformirane elite i ukalupljeni način razmišljanja. Moj status na Facebook-u bio je, u pravu ste, status o Željku Komšiću, ali i svim tim ljudima kojih danas “nema nigdje”, ili se uporno i po svaku cijenu radi na tome.
Budući da ste novinar koji je dobar dio života proveo u Hercegovini i Mostaru, kako gledate na pojavu sintagme poput “Republika Sarajevo” i pridavanja značaja jednoj kantonalnoj političkoj sceni ponekada i većeg nego državnoj?
Da Vas ispravim, cijeli život sam proveo u Mostaru i Hercegovini. Nisam ni advokat ni tužilac Vlade Kantona Sarajevo i vrijeme će pokazati koja je bila bolja – ova smijenjena ili ova koja dolazi. To će odlučiti građani Sarajeva. “Republika Sarajevo”, eksperiment ili pilot projekat, ništa od toga me ne oduševljava. I Sarajevo i Bosna će trajati mnogo duže od svakog mandata ili projekta a moje iskustvo sa političarima je uglavnom negativno jer iza proklamovanih ciljeva, gotovo u pravilu su lični ili uskostranački interesi. Zbog toga mi se politika zgadila a mislim i većini građana Bosne i Hercegovine.
Što se tiče odgovora na Vaše pitanje, smatram da je Bosna i Hercegovina mala država, suočena sa mnogo istinskih izazova da nam ne trebaju zatvaranje ni u Sarajevski kanton, ali ni u opštinu Centar. Fali nam mnogo više istinske državotvorne politike a ne deklarativne, treba nam pomirba građanskog i nacionalnog, manje pominjanja svojih a više pominjanja tuđih žrtava, jer takav pristup i politika daju više Bosne i Hercegovine. Kao rođeni Mostarac, posebno sam zainteresovan za Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda i građana na cijeloj njenoj teritoriji i svaku politiku koja se zalaže za takve ciljeve podržavam. Nisam za trodijelnu BiH kakva danas egzistira, jer ona takva nije bila od njenog postanka niti smo se za takvu državu borili.
Nakon presude Europskog suda za ljudska prava Mostar je ponovo u fokusu domaće politike i međunarodnih institucija. Očekujete li da će biti ispoštovana odluka suda i održani izbori ove godine?
Uvjeren sam da poslije 12 godina apstinencije, do izbora u Mostaru može doći jedino ukoliko sjednu za isti stol predstavnici svih političkih subjekata, uz aktivno učešće međunarode zajednice koja će posredovati do konačnog prihvatljivog i korektnog rješenja. Inače će presuda Evropskog suda za ljudska prava doživjeti sudbinu presude Sejdić-Finci. Dakle, SDA i HDZ još od 2008.godine – kada su Mostarci zadnji put izašli na birališta, imaju u Mostaru zadovoljen minimum političkih interesa. Jedni drugima se ne mješaju u odluke u onom “drugom” dijelu Grada, ključne kadrove imenuju skupa, kao što skupa troše i gradski budžet, uglavnom netransparentno i, vrlo često, zaobilazeći Zakon o javnim nabavkama. Zato mislim da će ove dvije stranke teško ući u rizik izbora nakon 12 godina lošeg vladanja Mostarom. Njima je isplatnije da u gradu održavaju status-quo i koliko vidim – arogantne kakve jesu, čak ne kriju takve ambicije. Ostaje, međutim, veliko i zasad neodgovoreno pitanje dokle će ovakvo stanje trpiti i podnositi građani i koliko će još potrajati ova nepodnošljiva šutnja javnosti pred kojom grad Mostar i bukvalno propada u svim segmentima i ne uspijeva naći odgovore na brojne izazove. Dok vrijeme za provedbu sudskih presuda curi, bilo bi očekivano, pa i fer, da međunarodna zajednica pokloni više pažnje rasplitanju političkog čvora kojim je vezan Mostar, imajući u vidu da je – pored Sarajeva, Mostar još jedini grad u BiH čiji su principi uređenja definirani posebnim aneksom Daytonskog mirovnog sporazuma. Uz to, valja biti svjestan da je Mostar paradigma budućeg uređenja BiH i da uređenje Mostara, po modelu kakav baštine najbolji gradovi Evrope, može biti dobar model za buduće uređenje BiH.
Dragan Čović i HDZ su očigledno promjenu Izbornog zakona ispostavili kao uslov za formiranje vlasti u FBiH. Kakve su Vaše procjene trenutnih političkih odnosa u Federaciji BiH i možemo li očekivati da će Federacija i dalje ostati blokirana ukoliko se ne ispoštuju zahtjevi ove stranke?
Ne slažem se s Vama da je Federacija blokirana. I danas funkcionira Vlada u kojoj su otprilike isti politički akteri HDZ i SDA, te SBB. Nedostaje im jedino DF, tako da bi, po logici stvari, DF-u najviše trebao izbor nove Vlade Federacije.
Što se tiče Čovićevog uslovljavanja, mislim da je to dosta prisutno u medijima, kao i političkim kuloarima. Stalno slušam: “Neće Dragan ovo, ne dozvoljava Dragan ono… itd”. Možda bi pravo pitanje trebalo biti šta je to što kao politički prioritet treba staviti pred Dagana? Koji su to principi državotvorne politike od kojih tzv. probosanske strake ne odstupaju? Šta je bespogovoran uslov Draganu? Ako budemo znali artikulirati prava pitanja koja su u stvarnom interesu Bosne i Hercegovine, njenih građana i naroda, uključujući naravno i hrvatski, vjerujte, sva uslovljavanja će biti uzaludna. Mada vidim da su u fokusu prečesto pojedinačna kadrovska rješenja i podjela plijena, umjesto takvih pristupa i pitanja.
Postoji li mogućnost popuštanja Čovićevim zahtjevima i kakvu ulogu očekujete od međunarodne zajednice u procesu promjene Izbornog zakona?
Od međunarodne zajednice, ovakve kakva je danas i kako se ponaša, ne očekujem bog zna šta. Moja očekivanja su više usmjerena prema razumnim političarima, jer nerazumnih imamo previše, i nestrpljivo čekam da se počnu tako i ponašati. Ne mislim da je iko danas spreman popustiti pred Čovićevim zahtjevima, niti to treba učiniti. Ali, istovremeno, moramo shvatiti da je ovo država tri naroda i svih njenih građana i da nikada u njoj nikome nije bilo tijesno. Moramo se zapitati zašto, na primjer, niti jedna Vlada Federacije nije imenovala Hrvata za direktora, evo recimo Elektroprivrede BiH u Sarajevu i Bošnjaka na direktorsko mjesto Elektroprivrede Herceg Bosne u Mostaru? Isto je i sa telekomima, elektroprenosom… itd. Uvijek je u Sarajevu na ključnim pozicijama favoriziran Bošnjak a u Mostaru Hrvat. Takva politika zatvara narode u svoje teritorije, u svoja geta. U getima im onda postaje tijesno. Državotvorna politika daje u Sarajevu i Tuzli, da bi dobila u Mostaru i Neumu. Takva politika bi neminovno dovela do toga da Čović izgubi podršku kakvu im danas, i da Hrvati, recimo, iz Vareša i Busovače, počnu promišljati na drugačiji način – recimo koliko su oni neravnopravni u odnosu na Hrvate iz Hercegovine.
Nakon presude “šestorki” na sceni je dosta angažovanija rehabilitacija Herceg-Bosne nego do tada. Poruke ohrabrenja takvoj politici stizale su i iz Hrvatske. Možemo li očekivati promjene takve politike u narednom periodu budući da na čelu države više nije Grabar-Kitarović?
Intimno, kao čovjek i Mostarac, nisam očekivao onakvu reakciju nakon presude. Iznenadilo me kako se HDZ BiH svrstao otvoreno na stranu osuđenih ratnih zločinaca jednako kao sestrinska stranka iz Zagreba. Očekivao sam više političke mudrosti i pijeteta prema žrtvama i otklona od zločina i zločinaca kojima je, kao i projektu HZHB, presudio Međunarodni krivični tribunal UN-a. Mi u Mostaru jesmo teško stradali, ali sam svjestan da je zločina bilo na svim stranama u proteklom ratu, pa i na onoj kojoj sam, uslovno rečeno, i ja pripadao. Ali, ne bih sebe mogao zamisliti da branim i pravdam bilo kojeg ratnog zločinca jer suza svake majke i svačija krv je za mene jednako bolna.
HDZ BiH i HDZ Hrvatske su, po meni, izabrali pogrešan način i to ima mnogo odraza na današnje političke odnose u BiH. Mislim da su i sebe udaljili od ostvarivanja vlastitih političkih ciljeva, jer sam stekao utisak prije presude da su imali čak i jednu blagu naklonost međunarodne zajednice koju su prokockali.
Ne očekujem previše zaokreta u politici RH prema BiH. Dolaskom Milanovića možda će biti manje gafova i javnih izjava, mada se ni on u kampanji nije proslavio kada su izjave o BiH u pitanju. Ali, sudbina BiH se rješava ovdje i nemojmo predimenzionirati uticaj ni Zagreba ni Beograda. On postoji, ali nije presudan.
Kao dugogodišnji novinar, kako gledate na današnju medijsku scenu u BiH?
Danas se živi brže, imamo nova savremena tehnološka dostignuća zahvaljujući kojim informacija trenutno putuje do konzumenta, bilo da su u pitanju internet portali ili društvene mreže. To ima svoje prednosti i mane, ali u kakvoj državi živimo, mediji su još i donekle iznad prosjeka. Ipak, mislim da je – generalno, danas manje ozbiljnog novinarstva, nedostaje oštrih i umnih pera, fali istraživačkog i analitičkog pristupa u obrađivanju tema i fenomena. To je dijelom zbog kraćih formi koje tehnologija informacija nosi sa sobom, dijelom zbog ovisnosti novinara i medija od centara kako političke tako i finansijske moći. Ali, građani nisu mnogo na gubitku jer nedostatak uredničke hrabrosti uspješno kompenzuju društvene mreže.
(Razgovarao: S. BEGOVIĆ)
(SB)
