Obrazovanje nije samo čitanje i pisanje – to je svjetlo, razumijevanje, mogućnost da dijete raste kao čovjek…
U 21. stoljeću, u srcu Evrope, odvija se jedan od najtežih oblika aparthejda.
Piše: Esad Boškailo
U Stocu, djeca bošnjačke nacionalnosti uskraćena su za osnovno ljudsko pravo – pravo na obrazovanje.
Načelnik opštine je našoj djeci ukinuo školski prijevoz.
Time su djeca izbačena iz sistema, kažnjena zbog svog imena i identiteta.
Obrazovanje nije samo čitanje i pisanje – to je svjetlo, razumijevanje, mogućnost da dijete raste kao čovjek.
Prva objavljena riječ u Svetoj Knjizi bila je “Ikre – Uči”, i učenje je postalo svjetlo protiv tame. Danas, u Bosni i Hercegovini, to svjetlo se gasi – političkom odlukom.
U Titino vrijeme, roditelji koji ne bi slali djecu u školu išli su u zatvor.
Danas bi tamo morali oni koji djeci školu oduzimaju.
Ali odgovornost nije samo na načelniku Stoca. Njega podržavaju i oni koji u Sarajevu govore o pravdi i građanskoj državi – NIP, SDP i Naša stranka. Njihova tišina znači saučesništvo.
Ako je koalicija samo raspodjela fotelja, a ne zajednički stav o zakonu i ljudskim pravima, onda se moramo pitati – kome te fotelje služe?
Jedna od tih fotelja, ironijom, stoji u Ministarstvu vanjskih poslova – dok u Bosni i Hercegovini djeca ne mogu u školu.
Ni stranke prije Trojke nisu ništa učinile da zaustave taj fašitički projekat- DVIJE ŠKOLE POD ISTIM KROVOM.
Na narednim izborima narod ima šansu. Da odbaci one koji su pogazili sve što na papiru zastupaju.
Ako opet ostanemo nijemi, ako ne izaberemo dostojanstvo – ne treba da se čudimo što naša djeca nemaju autobus, školu ni budućnost.
Jer ko ne brani slobodu, dobije ropstvo iz 15. vijeka.A ako to i zaslužujemo – naša djeca ne zaslužuju.
Dvije kardinalne greške naših političara
Prva – ponudili su da autobusi iz Sarajeva prevoze tu djecu. Time su, svjesno ili ne, prihvatili aparthejd.
Umjesto autobusa, iz Sarajeva su trebali doći ljudi – političari, intelektualci, građani – iz Tuzle, Zenice, Mostara, Jajca, da stanu pred školu i kažu: “Nema nastave dok sva djeca ne idu zajedno.”
Druga – nazvati tu djecu “povratnicima”. Ona nisu povratnici. To su naša djeca, djeca ljudi koji su tu živjeli stoljećima, na svojoj zemlji i u svojoj domovini.
Čak i ako HDZ jednog dana “popusti”, Ii obezbjedi prijevoz našoj djeci do škole, problem neće nestati – jer nije riječ samo o autobusima.
Riječ je o srednjovjekovskom sistemu podjela, o sramoti države i porazu civilizacije. I treba reći jasno – mnogi Hrvati u Stocu ne podržavaju to stanje. Ali njihovi političari – da. Jer od podjela žive.
Naši političari, sadašnji i bivši, snose isti grijeh. Godinama su pristajali na “kompromise” koji su bili zapravo dogovori o odricanju od Bosne i Hercegovine.
Jer najveće bogatstvo naše zemlje nije u rudnicima ni rijekama, jezerima nego u multikulturalnosti I multinacionalnosti– u tome da svi narodi žive zajedno. To je vrijednost koju ne smijemo izgubiti.
Nećemo i ne smijemo slati djecu u odvojene škole.
Jer dan kad to prihvatimo – biće dan kad smo izgubili Bosnu.
(24sata.info)
