Autor: Sead Omeragić za Stav.
Vučurević je svojevremeno priznao u hrvatskoj štampi: “Hrvati su jako željeli Trebinje”. Na drugoj strani je Smiljko Šagolj govorio o Jajcu kao “žarko željenom hrvatskom stolnom gradu”. Prije rata u “žarko željenom” Jajcu je živjelo 15,8 hiljada Hrvata, koje bi onda razmijenili za “jako željeno Trebinje”, gdje je živjelo 1.245 trebinjskih Hrvata
Imali smo priliku gledati proslavu oslobođenja Jajca 13. septembra. Slavila se operacija “Maestral” iz 1995. godine. Sve se odigralo sa potpunim hrvatskim dekorom, isključivo sa hrvatskim zastavama, osim jedne manje državne, zaklonjene sa nekoliko puta većom hrvatskom zastavom. Govorili su hrvatski premijer Andrej Plenković, lider HDZ-a Dragan Čović, general Stanko Sopta… Jedan detalj je obilježio Soptin govor. Njegova pauza u vrijeme ezana sa susjedne džamije. Tim detaljem se danas smiruje bošnjačko mnijenje u BiH. Koliko se zna nije bilo nikoga od Bošnajka među govornicima, niti među prisutnim zvaničnicima, pa su samo udaljenim ezanom uzeli učešća u ovoj totalno hrvatskoj jednonacionalnoj proslavi.
Prema predratnom popisu 1991. Jajce je bilo većinski bošnjački grad.
Pogledajmo kako je Jajce magijski mijenjalo gospodare. U jesen 1992. grad je pao u ruke Karadžićevih Srba. I tada pod sumnjivim okolnostima.
Milan Babić, jedno vrijeme lider kninskih Srba je rekao u intervjuu za beogradski NIN, odmah nakon rata, da je Drugi korpus Vojske RS bez ikakve borbe (u operaciji HV i HVO-a Maestral) gubio položaje na Kupresu, Glamoču, Dinari i Grahovu. Dok traje ta operacija Karadžićeva vojska žestoko granatira i napada koridor kod Brčkog. Babić otkriva: “To gubljenje položaja i stavljanje Knina u hrvatsko okruženje dešavalo se istovremeno sa pregovorima Republike Srpske i Hrvatske oko podjele teritorija Bosne i Hercegovine. Da pomenem samo one najpoznatije pregovore koji su se naizmjenično održavali u Davoru i Srpcu”. Babić je završio u Hagu, sumnjivom samoubistvom u zatvoru Ševeningen. Navodno objesio se za radijator.
Pogledajmo sve sumnjivo iz pada Jajaca 1992.
U augustu 1992. godine dogodio se masovni bijeg srpskog stanovništva Trebinja prema Nikšiću u Crnoj Gori. Priča o prodoru HOS-ovaca Blaža Kraljevića iz Dubrovnika prema Trebinju, o kojoj su pisali i javljali beogradski mediji, bila je ciljano zastrašujuća. Jedinice HOS-a su bile desetine kilometara daleko na rubnim dijelovima opštine Trebinje, ali je medijski namjerno rašireni strah učinio svoje pa su se kolone automobila trebinjskih Srba odmah nakon ponoći pokrenule prema Nikšiću. Trebinjski Srbi svjedočili su da se nije čula niti jedna eksplozija granate, čak niti pucanj iz pravca Dubrovnika, ali je grad dobrim dijelom bio napušten. To avgustovsko jutro su automobili iz Trebinja potpuno zakrčili Nikšić. Tek iza podneva su se kolone počele vraćati u svoj potpuno miran grad.
Božidar Vučurević, politički lider Srba istočne Hercegovine, prem vlastitom svjedočenju, zamolio je to jutro Radovana Karadžića, koji se nalazio u Ženevi, da Trebinjce ne dira, rekavši da “nema srca ljudima reći da napuste Trebinje”.
Vučurević je molio da se razmjena Trebinja odgodi, jer “ljudi nisu spremni na takav šok”. Karadžić je to prihvatio a Vučurević je za tu “osjetljivost” pohvalio Karadžića:
– On nije uvijek imao srca obavijestiti ljude da će izgubiti svoje gradove ili desetine manjih naselja.
Time je ovaj istočnohercegovački vođa Srba samo potvrdio postojanje stravičnog plana etničkog čišćenja ogromnih razmjera i epske srpsko-hrvatske trgovine stanovništvom u desetinama gradova u Bosni i Hercegovini. Prema kartama iz Tikveša Trebinje se, po ranijim dogovorima Tuđman – Milošević, moralo razmijeniti za grad Jajce. Tačnije, Srbi iz Trebinja su trebali biti preseljeni u Jajce, a Hrvati Jajca u Trebinje zbog stvaranja nacionalno kompaktnih teritorija.
U Jajcu gotovo i nije bilo Srba, pa je stambeni prostor tog grada bez Bošnjaka i Hrvata procentualno odgovarao srpskom stanovništvu Trebinja. Protiv razmjene Trebinja za Jajce bili su Momir Bulatović i kasniji predsjednik Milo Đukanović, koji su Vučureviću, prema njegovom priznanju, rekli da su “malo uplašeni dolaskom novih komšija”.
Do razmjene gradova te 1992. nije došlo i zato što je Karadžić, na insistiranje Vučurevića, tada u Ženevi rekao Tuđmanu i Miloševiću da se trenutno u Trebinju nalazi pet i po hiljada Bošnjaka i da je zbog toga razmjena stanovništva nemoguća. To je bio ozbiljan argument, ali su Milošević i Tuđman bili ljuti.
– Radovane, dajte to sredite – rekao mu je Milošević, pred svjedocima.
Ubrzo će u januaru 1993. iz Trebinja biti protjerani Bošnjaci, da u novom pokušaju razmjene gradova ne budu smetnja.
Nakon svega, 29. oktobra 1992. u Jajce, grad bosanskih kraljeva, ušle su srpske jedinice.
Više od 30 hiljada izbjeglica iz Jajca kretalo se prema Travniku, a dio i prema Gornjem Vakufu, gdje će ih dočekati još gori ratni pakao. Srpska artiljerija je tukla puteve kojim se ogromna kolona bošnjačkih civila kretala bježeći iz Jajca prema Zenici. Bilo je više od sto poginulih.
Vučurević je svojevremeno priznao u hrvatskoj štampi: “Hrvati su jako željeli Trebinje”. Na drugoj strani je Smiljko Šagolj govorio o Jajcu kao “žarko željenom hrvatskom stolnom gradu”. Prije rata u “žarko željenom” Jajcu je živjelo 15,8 hiljada Hrvata, koje bi onda razmijenili za “jako željeno Trebinje”, gdje je živjelo 1.245 trebinjskih Hrvata.
Kada je odgođena predaja Trebinja, odgođena je i razmjena za Jajce.
Pored jednonacionalne kompaktnosti teritorija kao osnovnog cilja, ključna je bila mogućnost gotovo adekvatne razmjene kapaciteta hidroelektrana u Jajcu i hidroelektrana u Trebinju. To je bio najvažniji dio razmjene stanovništva – hidroenergetski potencijal približne snage.
Dok je Armija RBiH grčevito branila Jajce, a HVO planski napuštao od 23. oktobra položaje, HV i HVO su iza leđa jedinica Armije napali na Prozor 25. oktobra 1992. godine, a onda na sami dan pada Jajca 29. oktobra udarili svom snagom i na jedinice Armije RBiH u Gornjem Vakufu.
TV Beograd je u reportaži od 29. oktobra 1992. javio da se vode borbe za Jajce, a onda pokazao srpske vojnike koji spuštenih pušaka šetaju ulicama grada.
– Kao i u Bosanskom Brodu (na isti način predatom Srbima), kamera kruži tihim i pustim ulicama – zabilježio je ovaj trenutak javne laži poznati novinar Mark Thompson u svojoj knjizi “Proizvodnja rata”. Upravo je Komanda HVO-a obavijestila UNHCR u Kiseljaku 23. oktobra da će za šest dana, 29. novembra pasti Jajce i da se pripreme za prihvat velikog broja izbjeglica. Jasno je zašto su znali tačno vrijeme tragedije.
Prema dogovoru, komande srpske vojske i HVO-a su još 12. oktobra 1992. uspostavile vruću radio, a onda i žičanu liniju između tada srpskog Mrkonjić Grada i hrvatskog Jajca. Od 23. oktobra HVO počinje napuštanje položaja u Jajcu, dok srpska vojska istovremeno ulazi u rovove. Posljednja jedinica HVO-a, Četvrta bojna napustila je ujutro 29. oktobra rovove na Paležu i Dobratićima. “Mi kasnimo”, rekli su borcima Armije RBiH odlazeći u žurbi.
Jedan od oficira Armije RBiH u Jajcu je nakon pada grada rekao:
– Gdje god su nam držali crtu, nama je bilo crno. U Jajce su nam uveli četnike prije nego što su otišli s linije, bočnu stranu napustili u dužini od 20 kilometara. Za većinu linija nismo ni znali da su se oni izvukli i da su četnici u rovovima.
Onda je došla 1995. kada je, nakon propale razmjene sa Trebinjem iz 1992., trebalo vratiti Jajce Hrvatima.
Mnogo je dokaza da su Grahovo, Glamoč i Drvar ustvari samo predati u zamjenu za Posavinu.
Nekadašnji gradonačelnik Sarajeva, učesnik pregovora u Daytonu, dr. Ivo Komšić je potvrdio da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju “Oluja”, ustvari samo predati u zamjenu za već prodatu Posavinu.
Čak je i za balkanske lažove naivni David Owen posumnjao:
– Hrvatske snage su od Srba 15. septembra 1995. godine zauzele Jajce… Djelovalo mi je sumnjivo, kao da Srbi žele da Hrvati, a ne Muslimani zauzmu Jajce. Za pregovaračkim stolom Karadžić je uvijek pokazivao odbojnost da dozvoli da Jajce potpadne pod kontrolu Muslimana (D. Owen, Balkanska odiseja, B92, Beograd 1996. str 369).
Srpska štampa je zbunjeno pisala o ovom događaju. Novinar Batić Bačević je u beogradskom NIN-u 22. augusta 1995. (str. 11) napisao:
– Grad Jajce je pao pošto je na nj ispaljeno samo 13 granata, što je omogućilo hrvatskim snagama da u nj uđu autobusima.
Snažne diverzantske udarne grupe Jajačke brigade Armije RBiH vodile su fanatične borbe na prilazima gradu, dok su te večeri helikopteri sa hrvatskim vojnicima normalno slijetali u sami centar grada. Isto se dogodilo i u susjednom Šipovu, odakle su, bez problema rotirane hrvatske jedinice koje će za par sati zaposjesti srpske položaje prema borcima Armije RBiH koja je uzaludno napadale na čitavom dijelu fronta. Sav prostor su srpske jedinice predale hrvatskim trupama bez borbe.
Pokojni Zdravko Tomac, koji je bio na izvoru informacija iz Banskih dvora je svojevremeno otkrio jednu izuzetnu informaciju, datu i u naslovu – “Prije ženevskih pregovora, Hrvatska je ponudila Srbima Bosansku Posavinu u zamjenu za Grahovo, Glamoč, Drvar i Popovo polje, bez Trebinja” (Globus, Zagreb, 15. septembra 1995., str. 6-7).
Radilo se o dogovoru dvije strane i sve je, očigledno, urađeno da bi se izbjeglo spajanje Sedmog i Petog korpusa preko ova tri grada (Šipovo, Mrkonjić i Jajce) i time spriječeno stvaranje kompaktne teritorije Armije RBiH. Sve je bilo u računicama. Procenat teritorija BiH je podijeljen u Ženevi zahvaljujući mirovnim posrednivcima Davidu Owenu i Torwaldu Stoltenbergu. Znalo se da Srbi posjeduju više od 50 posto teritorija, uglavnom šume i pustare, pa je trebalo spriječiti Armiju RBiH da se dokopa više teritorije od onih 51 posto za Federaciju. Naravno, to neće moći ako teritoriju zaposjednu bošnjački novi federalni hrvatski partneri. Dobici takvih dogovorenih akcija su bili višestruki. Time se moglo stvoriti podjela tipa Palestine, Gaza – Zapadna obala u kojoj je moguće komunicirati samo poreko teritorija buduće srpske republike i onoga što još uvijek zovemo Herceg Bosna.
Tog septembra 1995. Jajcu se brzo približavao Treći korpus Armije RBiH. Srpska strana je čuvala Jajce sa juga, odakle je napadala moćna Jajačka brigada (305. i kasnije 705.). Jedinice Trećeg korpusa su se gomilale pred gradom za završni udar. I onda su autobusima i helikopterima usred noći u centar Jajca ulazili pripadnici HV-a i HVO-a, zauzimajući položaje prema jajačkoj brigadi Armije RBiH. Borci Jajačke 305/705. brigade su u očajanju gledali kako se njihov grad opet izdaje HVO-u, kao na revers. Protiv navodnih saveznika se nije ni smjelo ni moglo.
Isto se dogodilo i u susjednom Šipovu i Mrkonjić Gradu. Sav prostor su srpske jedinice predale hrvatskim trupama uigrano i bez ijednog ispaljenog metka. Kasnije, u Daytonu, Tuđman će kao “poklon” vratiti Šipovo i Mrkonjić Srbima, da bi se ispunili procenti koji su nedostajali Srbima za 49 posto teritorije BiH. Tako smo dobili dva odvojena prostora Bosne i Hercegovine sa bošnjačkom većinom.
Hajde što su uništavali Bosnu i Hercegovinu i, ponajviše, bošnjački narod, ali danas prekrajaju i uništavaju istinu. “Politika ne mora biti poštena, historija mora”.
Čuvajte svoju historiju, da vam je ne bi ponovili u još gorem obliku.
(24sata.info)
