
Dalje je navela da ne želi izgubiti niti dozvoliti da izblijedi ono jedino što nam nikada ne mogu oduzeti, a pokušali su – naš identitet i tradiciju.
“Oni prije nas kolektivno su branili našu kulturu. Sada je red na nama. Neko bi rekao da je to težak dug, a ja ga vidim kao najdraži put. Za ovu tridesetu godišnjicu želim da nas sve podsjetim na beskrajno bogatstvo naše kulture. Ove godine, odlučila sam govoriti o naslijeđu. I zato sjedim ovdje, u dimijama, pored mezara svog oca, žrtve genocida u Srebrenici. Da pokažem da naša kultura živi. Da smo još uvijek ovdje. Da moje srce, čak i kad mislim na drugim jezicima, pripada Bosni i Hercegovini”, napisala je.
Na kraju je navela da već nekoliko godina pokazuje trenutke koje je željela proživjeti sa svojim ocem i da danas želi svima nama dati nadu i pokazati trenutke koje živi za svog oca.
Ona je ranije u razgovoru za Klix.ba rekla kako je njen otac imao 22 godine kada je ubijen te da im je poznato da je umro u uniformi, nenaoružan. Ni danas ne zna njegov tačan put.
“Mama se nekako, trudna sa mnom, dokopala Tuzle pa onda Sarajeva. Ne želim upoređivati svoju bol, ali i dalje je prisutna. Ne znam postoji li veća bol i kakva ona mora biti da prevaziđe onu gdje osoba nadživi svog oca i to nedužno oduzetog”, rekla je.
(24sata.info)