Renault Safrane predstavljen je u aprilu 1992. godine kao nasljednik modela Renault 25 u segmentu vozila više klase. Tokom svoje proizvodnje ostao je najskuplji i najluksuzniji Renaultov model, iako nije ostvario značajniji komercijalni uspjeh – kako u poređenju s konkurencijom, tako i u odnosu na svog prethodnika.
Safrane je zadržao koncept hatchbacka s pet vrata iz modela 25, uprkos tadašnjoj tržišnoj preferenciji limuzinskih karoserija u klasi poslovnih vozila. Motori su bili postavljeni poprečno i standardno su pogonili prednje točkove, dok su određene verzije nudile i pogon na sva četiri točka. Oslanjanje je bilo nezavisno na svim točkovima, s MacPherson oslanjanjem naprijed i pozadi.
Model se nudio s nizom benzinskih i dizelskih motora uparenih s ručnim ili automatskim mjenjačem. Svi benzinski agregati imali su elektronsko ubrizgavanje goriva i bili su opremljeni trosmjernim katalizatorima – u skladu s evropskim ekološkim normama koje su od 1993. godine postale obavezne za sve automobile.
U ponudi su u početku bila pet benzinskih motora zapremine od 2,0 do 3,0 litra (snage od 107 KS do 167 KS), te dva turbodizelska agregata od 2,1 i 2,5 litara.
Za razliku od Renaulta 25, Safrane je donio znatna poboljšanja u pogledu kvaliteta izrade, čime je brend popravio narušenu reputaciju. Kritike su uglavnom bile pozitivne – posebno kada je riječ o udobnosti, zvučnoj izolaciji i stabilnom upravljanju.
Biturbo – Sportska poslastica
Safrane Biturbo je nastao u vrijeme kada su čak i narodni proizvođači stremili ponuditi luksuz i privući kupce zbog imidža marke, a ne zbog prodajanih brojki. To je bilo takvo vrijeme da su proizvođači uz obaveznu saradnju s nekim specijaliziranim partnerom dotjerivali postojeće limuzine koje su bile prave cestovne rakete. O druge polovine osamdesetih do početka novog milenija nastale su ikone poput Lancije Theme 8.32, Opel Lotus Omege, Alfa Romea 164 QV i Peugeota 406 3.0 V6.
Kako bi konkurisao na tržištu, 1994. godine, Renault je lansirao vrhunsku verziju pod nazivom Safrane Biturbo, dostupnu u luksuznim paketima opreme RXE i Baccara. Ovaj model bio je rezultat saradnje s njemačkim tjuning kućama Hartge i Irmscher, a Biturbo je koristio dorađeni 3.0-litarski V6 motor porijeklom iz Alpine A610 – ali s dodatkom dva KKK turbopunjača s pritiskom prednabijanja od 0,5 bara uz asistenciju dva međuhladnjaka.
Rezultat je bio impozantan: motor s 12 ventila i zapreminom od 2.963 ccm razvijao je 268 KS pri 5.500 o/min i 365 Nm obrtnog momenta pri 2.500 o/min. Da bi se sva ova snaga prenijela na cestu, Safraneov Quadra sistem pogona na sve točkove putem petostepenog ručnog mjenjača, jer u to vrijeme nije postojao automatski mjenjač koji bi mogao podnijeti toliku snagu u kombinaciji s AWD sistemom i poprečno postavljenim motorom. Kao šlag na tortu instaliran je Boge-Sachs adaptivni sistem zračnog ovjesa koji je bio gotovo nezapamćena tehnologija na automobilu ovog tipa ranih devedesetih.
Kočioni sistem činili su ventilirani diskovi prečnika 320 mm naprijed i puni diskovi od 265 mm pozadi, uz Bosch ABS sistem. Biturbo je standardno dolazio s gumama dimenzija 225/45 R17.
Ograničen uspjeh: Ne zbog auta, već zbog publike
I pored impresivnih performansi – maksimalne brzine od 250 km/h i ubrzanja od 0 do 100 km/h za 7,2 sekunde, Biturbo nije postigao veći tržišni uspjeh. Glavni razlog bio je izostanak automatskog mjenjača, koji je bio standard u luksuznoj klasi u kojoj se Biturbo takmičio, kao i preferencija publike za V8 motore.
Zbog toga je proizvedeno samo 806 primjeraka, prije nego što je proizvodnja obustavljena u septembru 1996. godine. To ga čini rjeđim od cijelog žanra superautomobila iz tog perioda, uključujući sveti gral zvani Ferrari F40.
Te iste godine, poznati francuski proizvođač karoserija Heuliez predstavio je Safrane Long Cours – luksuznu karavansku izvedbu zasnovanu na modelu Biturbo u Baccara paketu.
(24sata.info)