Leibovitz je od beskušništva i zatvora stigao do medalje na paraolimpijskim igrama i to ukupno treće u karijeri.
Igre u Parizu su mu bile sedme u karijeri, a dosad je osvojio tri paraolimpijske medlaje pri čemu i zlato u Atini 2004. godine.
Sport mu je promijenio život nakon djetinjstva u kojem su se njegovi roditelji borili s mentalnim bolestima i drogama, a on postao beskućnik s 13 godina.
Živio je u vozu podzemne željeznice u New Yorku i tom prilikom je 50-ak puta završio u zatvoru da bi s 15 godina otkrio stolni tenis.
Međutim, Leibovitz je jedna osoba na svakih pet miliona ljudi koja ima bolest koja se zove osteohondroma, što znači da ima benigne tumore po cijelom tijelu.
“Jako su bolni, posebno u kičmi”, rekao je za IPC.
Kada je imao 21 godinu, pridružio se paraolimpijskom sportu, diplomirao je na Univerzitetu New York i radi kao socijalni radnik.
“To mi pruža veliko zadovoljstvo. Pomažem osobama s depresijom, anksioznošću, shizofrenijom, bipolarnim poremećajem. Želim im pomoći da poboljšaju svoj život”, istakao je.
Izdao je također i autobiografiju The Book of Tahl u kojoj detaljno opisuje kako je pobjegao od nasilnog života na ulici.
“Primijetio sam da se sve počelo mijenjati u Atini, a onda su u Pekingu bile veće gužve. Međutim Pariz je dosad najdraži. Grad, ljudi – svi su super, a posebno atmosfera u dvoranama”, rekao je Leibovitz.
(24sata.info)