Život čuvenog redatelja i scenariste Rogera Vadima, istinska je oda životu, strastima, estetici, ovjekovječena i u zaturenom klasiku, njegovoj autobiografiji “Memoari đavola”.

Vadim je bio čuveni francuski scenarista i redatelj, poznat i po tome što je erotiku u najsuptilnijoj mogućoj formi uveo na platno, kroz filmove, od kojih su najveću pompu izazvali “I Bog stvori ženu” sa Brigitte Bardot, “Barbarela”, “Dina de Laurentisa” sa Anitom Pallenberg u glavnoj ulozi, kao i “Krv i ruže”.

Rođen je kao Vadim Plemiannikov u Parizu, a njegov otac Igor Nikolaevich bio je ruski oficir i pijanista, koji je naturalizirani Francuz postao nakon što je emigrirao iz Carske Rusije. Svestranost dolazi kroz diplomatski život njegovog oca, putovanja u Sjevernu Afriku, Bliski istok, žurnalistiku na univerzitetu u Parizu, ali i kroz njegovu neospornu genijalnost.

Patnja, bez koje mali broj duša suštinski može da odraste i poraste, došla je kroz ranu smrt njegovog oca, ali i nestalan život u francuskim Alpima za vrijeme njemačke okupacije, u kojima je majka Marie-Antoinette radila u hostelu koji je služio kao utočiste za Jevreje pod naletima nacista.

Kaleidoskop interesovanja se nakon dugog okretanja zaustavio na filmu, pa sa 19 godina postaje asistent Marcu Allegretu s kojim je ispekao zanat. Kruna te suradnje bila je “Julietta” iz 1953, populrna romansa s Jean Maraisom i Jeanneom Moreau.

I druge ljepotice su bojile najljepšim tonovima njegove filmove. Sirpa Lane u filmu “Charlotte”, Sylvia Kristel i Nathalie Delon u “Igrama zavođenja”, Marie-Christine Barrault u “Amor Fou” (1993), koja je bila i njegova posljednja žena.

Iako je u grob otišao s epitetom raskalašnog zavodnika, njegova autobiografija “Memoari đavola” nam daje drugačiju vizuru muškarca koji se ženama davao u potpunosti, koji ih je snovima stvarao, idealizirao, i na kraju za njima patio i u dijelovima nestajao.

Knjiga predstavlja i svjedočanstvo o licu i naličju slave, koja je nerijetko bila uzrok kraha njegovih veza.

A ko su bile te žene?

Iako je ljepota beskonačno subjektivna, slobodno možemo konstatirati – najljepše žene svijeta. Brigitte Bardot, Catherine Deneuve, Jane Fonda, Annette Stroyberg. Ljepota ni tada, kao ni sada prosto nije dovoljna. Nekima jeste, ali ljudima sa kompleksnošću Rogera Vadima baš nikako.

Zamislite u današnjem vremenu da neko ko nije ni milioner, ni najljepši, ni najuspješniji, najmoćniji osvaja takve žene. Teško. Sve je anticipirao dalekih sedamdesetih:

“Paradoksalno je, ali je epoha satelita i televizije ubila lične komunikacije”. Ovaj njegov citat iz 1975. godine, slobodno možemo dopuniti danas, nakon više od 45 godina – društvene mreže su ih dodatno zakopale.

Novac i prefesionalni uspjeh nisu bili, kao danas, jedini društveni kriterijumi. Napominjao je Vadim kako su pariska gospoda s podjednakom ljubaznošću primali predsjednika vlade Ali Khana, Marie-Helene de Rothschild i “stepskog vuka”, kako su njega nazivali. Tamo su ljupkost, mladost i duhovitost uživali ista prava kao slava i milijarde.

Današnje milijarde nemaju ništa od te magije. One su baš to, samo milijarde, bez dodatnih dimenzija.

Vadimovi memoari od žena zahtjevaju da dodatno povise sopstveni pijedestal i neuhvatljivost, dok muškarcima može biti podsjetnik da su autentičnost, harizma, šarm, vječni i neprolazni alati u potrazi za samopouzdanjem i sanjarenjem. San o ženi, prvi je, i najvažniji uspješan korak ka njoj, reći će vam Roger Vadim.

Kako je umio voljeti, možda najljepše oslikava opis tada još gospođice Bardot koja mu je par godina nakon postala supruga. “Zelene oči sa ukusom veselosti, sanjalačke i gurmanske. Bila je tako divno građena da bi joj opisivanje nanosilo uvredu. Naslikati, značilo bi oduzeti joj život. Bila je tako naivno nepristojna i perverzna da je zastajao dah kad bi se predavala. Oličenje seksualnosti. Savršenstvo nije od ovog svijeta, ali slučaj postoji. Kod Brigitte se dobijao utisak da se njen odraz u ogledalu trudio da liči na nju”.

Muškarac koji ovako doživi ženu, od nje zaslužuje da dobije sve. A vjerujem da mnoge žene momentalno žele raskinuti svoje veze kada ovo pročitaju. Nije slučajno Oscar Wilde rekao: “Nikada nemojte voljeti onoga ko vas tretira kao običnu osobu”.

Brigitte je, uprkos burnom protivljenju roditelja čekala više od godinu dana do punoljetstva da se preseli kod Vadima. Tada, kada su je željeli svi, kao i decenijama poslije. Tada, kada je njena slava s visine osmatrala pariske oblake, kada ni kiša nije mogla da padne bez njenog odobrenja. Živjeli su u garsonjeri, u kojoj ni žaluzine nisu mogle da se pomjere od starosti, Vadim nije imao prebijenu banku. A zapravo je imao baš sve. Kako to danas nekome objasniti?

On je imao tu brutalno privlačnu intelektualnost, kakvu je i Marina Abramović opisivala u svojim “Memoarima”, i šarm koji je bio sve. Sada se od ljudi traže opipljivi dokazi, garantije kvaliteta čovjeka ili žene. Nazivaju se bogatstvom i uspjehom.

Iako je ovo poređenje blasfemija za Brigitte, zamislite današnji ženski ideal ljepote poput Irine Shayk, kako u bloku na Novom Beogradu, pijucka pivo s momkom, čekajući da žega odšeta iza ugla. Čim možete da je zamislite znači sigurno i da postoji, ali je istina da je sve manje Vadima danas. Razlog zbog čega najčešće žene viđate s momcima za koje ste uvjereni da vam nisu dostojni, je zato što im samo oni i prilaze. “Slobodno lutajte poljima mogućeg”, poručio bi muškarcima Roger, uvjeren sam.

“San o ženi, prvi je, i najvažniji uspješan korak ka njoj.”

Skoro da bih izustio da je ova knjiga poželjna kao neki školski bukvar slatkih peripetija odnosa muškaraca i žena. Da se ne bi pretjerano razočaravali u surovoj današnjici, ipak ću preformulirati – bukvar za sanjare. U njemu nije sve bajno. Knjiga govori o krivici, strahovima, iluziji bogatstva, kajanju, prošlosti, destruktivnim strastima.

“Potrebno je da strast potraje izvjesno vrijeme kako bi se ljubav ustalila. Ako se strast ugasi previše brzo, prije braka duša, prije blagosti navike – tada se susretne usamljenost sa usamljenošću, žaljenje zbog neostvarenih dubokih želja i snova”.

U moru harizmatičnih opaski koje ostavljaju trajan pečat, pratimo i Vadimov životni i profesionalni put, djetinjstvo, interesovanja, uspjeh, slom. Nehajne kontakte sa pariskom elitom, susrete se Marlonom Brandom, Frankom Sinatrom, Ursulom Andress, Jean Cocteauom, kupanje sa Johnom Kenendyijem, izovde iz rasprava Ernesta Hemingwaya sa svojim ljubavnicama.

Ukoliko želite saznati kako da vam najljepši dan života bude jedna noć, kako biti imun na prve nalete bolesti zvane sreća, zbog čega dolazak djeteta nikako ne spašava brak ukoliko je upao u teškoće – klasik u ruke.

Vadim vraća vjeru u život, i u običan dan, čak i kada je on pri kraju, a vi ste izgubili sve nade da su čuda moguća. Jer, nekima je upravo noć bila najbolji dan života.

(24sata.info)