Zajednički imenitelj svim pokušajima demantiranja tvrdnje Florens Hartman o postojanju nagodbe između predstavnika nekih vodećih svjetskih država i optuženih Karadžića i Mladića jeste da su u pitanju "smiješne optužbe", da su svi prozvani ozbiljno radili na lociranju i privođenju zločinaca u Hag te da i danas ozbiljno rade na tome.

Činjenica, međutim, da su Karadžić i Mladić i danas na slobodi daje povoda da se mnogo više vjeruje bivšoj saradnici glavne haške tužiteljice nego onima koji je pokušavaju demantovati. Ako uopšte ima mjesta za smijeh u priči o nehapšenju dvojice dželata, onda nisu smiješne optužbe koje iznosi Hartmann, već floskule kako se predano radilo na njihovom hapšenju, kako se nije mogla dobiti tražena podrška vlasti u Srbiji i lokalnog stanovništva, kako je, eto, malo nedostajalo da se hapšenje desi, ali bi Karadžić nekako uvijek saznao da dolaze po njega pa bi utekao...

Zvuči zaista nevjerovatno da moćne vojno-obavještajne sile udružene u NATO, uz svu silnu savremenu telekomunikacionu tehnologiju i sva druga sredstva, ne mogu otkriti gdje se skrivaju dva čovjeka. Jasno je kao dan da bi, kada bi postojala politička odluka o tome, Karadžić i Mladić mogli biti locirani i uhapšeni u roku od 24 sata. Jedini logičan odgovor na pitanje zbog čega se njih dvojica nisu do sada našli iza rešetaka jeste upravo ono o čemu govori Hartmann. Dakle, postojanje nagodbe.

A takva nagodba otvara niz drugih pitanja. Osnovno je: ko je i zbog čega takvu nagodbu sklopio sa najtraženijim ratnim zločincima, odgovornim za smrt hiljada ljudi? Jer, nagodbom sa zločincima, ma ko stajao iza nje, šalje se dalokosežna poruka, prije svega žrtvama njihovih zločina. Zbog toga je tvrdnju o postojanju nagodbe i opravdanu zabrinutost žrtava moguće demantovati samo na jedan način - hapšenjem. I ničim drugim.

Elvir Huremović

(avaz.ba)